Marrakech: Orijentalna Eksplozija Boja, Mirisa i Kulture

Izbor Maroka za prvo putovanje afričkim kontinentom pokazao se veoma uspješnim. U samo nekoliko dana doživio sam pravu malu pustolovinu upoznavši ekstremno zanimljiv, temperamentan, jeftin i egzotičan grad Marrakech, u kojem se boravi s osjećajem kao da se nalazite na nekoj dalekoj destinaciji, a ustvari ste odmah tu, u europskom susjedstvu udaljenom samo par sati vožnje avionom. Nekad povijesno poprište glamuroznog života i boemske kulture danas je mjesto koje je na jedinstven način sačuvalo sofisticiranost skrivenu u šarenolikim i energičnim arapskim ulicama.

Već nekoliko mjeseci kako živim na jugu Španjolske odlučio sam da je vrijeme za posjetu obližnjem Maroku kojeg od Europe odvaja samo mali tjesnac Alboranskog mora. Naime, udaljenost od španjolske do afričke obale manja je čak i od udaljenosti između Italije i Hrvatske preko Jadrana, a s obzirom na niske cijene avionskih karata i odličnu turističku reputaciju Maroka, bila je zaista šteta da ga ne posjetim barem jednom.

Let iz Malage do Marakeša trajao je kojih sat vremena, slično kao da sam se, primjerice, zaputio u Madrid. Cijena karte za Ryanairov let bila je poprilično pristupačna, oko pedesetak eura. Stigavši na internacionalni aerodrom Menara (مطار مراكش المنارة), krenuo sam prema graničnoj kontroli putovnica gdje se u ogromnoj dvorani pod enormnim ventilatorima veoma dugo čekalo na red. Nakon provjere podataka i tipičnih pitanja gdje ću odsjesti i koliko dugo ostajem ovjerili su mi putovnicu i krenuo sam prema izlazu.

U vrijeme studenog klima u Španjolskoj zaista je topla i još uvijek ugodna, ali ni blizu marokanskoj ljetnoj atmosferi. Na vrućih tridesetak stupnjeva pred aerodromom smo uzeli taksi čiji smo prijevoz do hotela platili oko 150 marokanskih dirhama (14 eura).

Luksuzni internacionalni hotel s pet zvijezdica Le Méridien N’Fis by Mariott nalazi se u luksuznoj četvrti Hivernage (الحي الشتوي) smještenoj na zapadu grada, nedaleko aerodroma. Noćenje s doručkom ovdje iznosi oko 220 eura. Čitav kompleks je velik i moderan, sobe su udobne, a lijepo uređeni eksterijer hotela sastoji se od ogromnog vrta s fontanama, palmama i dva bazena.

Budući da je hotel izgrađen ranih šezdesetih godina 20. stoljeća već je prošao kroz dosta valova renovacije, ipak i dalje je zadržavši arapsku klasičnu arhitekturu. Unutar tradicionalnog vrta okruženog debelim zidinama osjeća se egzotična atmosfera, ali nije toliko vruće koliko bi pomislili. Naime, sjene mnogobrojnih palmi i blizina fontana održavaju prostor iznimno ugodnim.

Ostavili smo stvari u sobi i krenuli u prvo razgledavanje grada. Prije toga smo morali nešto obaviti na recepciji hotela te sam zamijetio da se impresivno multilingualno osoblje, uz francuski i arapski, također služi engleskim, talijanskim i španjolskim jezikom.

Otkrivanje egzotičnog i vrućeg Marakeša

Inspiracija brojnih umjetnika i filmova, Marakeš (مراكش ), sa više od milijun stanovnika četvrto je najveće područje Maroka, smješteno u podnožju planine Atlas. Uz Rabat, Fez i Meknes jedan je od četiri carska grada Kraljevine, osnovan u 11. stoljeću. Nalazi se na jugozapadu zemlje, kojih petstotinjak kilometara od Sahare, pa ima taj pustinjski vibe. Utjecaj suhe i vruće klime na zemlju crveno-smeđe boje, na temperature od oko 40 stupnjeva i na vegetaciju grada punu palmi i egzotičnog bilja daje osjećaj kao da se na nekim mjestima nalazite u pustinjskoj oazi. Iako je zbog toga vrlo popularna turistička destinacija, najbolje vrijeme za posjetu grada ipak je kasna jesen; tada temperature ne divljaju toliko kao ljeti.

Već izašavši na široki bulevar Mohameda VI. zamijetio sam divlju kulturu gradskog prometa. Kaos, gužve, nestrpljivi vozači na semaforima, brzi automobili, trube… Nekako, nije klasično europski, ali ima dosta tog temperamentnog mediteranskog utjecaja koji se može naći na ulicama Napulja, Atene, Barcelone, pa čak i Splita.

Nastavili smo šetnju ovom poznatom avenijom punom hotela, casina i klubova koja izgleda kao mali Las Vegas istoka. Do povijesnog centra po kojem je grad i poznat trebalo nam je kojih pola sata pješice kroz ulice pune tradicionalne arapske arhitekture pomiješane s berberskim, ali i klasičnim europskim utjecajem dok je Maroko još bio pod protektoratom Francuske.

Nedaleko povijesnog centra smještena je Koutoubia (جامع الكتبية) iz 12. stoljeća, najveća džamija i simbol Marakeša čiji je minaret visok čak 77 metara. Ulaz u nju turistima je zabranjen, ali se zato mogu posjetiti lijepi vrtovi puni palmi i fontana koji je okružuju. Na lokaciji smo se našli u kasno popodne, u vrijeme zalaska sunca i ezana - veoma zvučnog poziva na molitvu. Iako sam ovu melodiju čuo već mnogo puta u arapskome svijetu, ona mi uvijek nanovo zvuči egzotično.

priče iz crvenog grada

Stigavši pred vrata zidinama omeđene stare gradske jezgre Medine (مدينة), shvatio sam zašto se Marakeš naziva i Crvenim gradom. Naime, zbog karakteristične boje zidova povijesne jezgre, ali i drugih tradicionalnih objekata napravljenih od gline, pijeska i lokalnog kamena, crvena boja dominira gotovo svuda u gradu. Ovaj materijal daje toplu nijansu koja posebno zrači u vrijeme zalaska sunca, pa grad izgleda kao jedna velika crvena cjelina.

UNESCO-m zaštićena Medina svijet je za sebe. Unutar zidina nalazi se srce svog društvenog i religijskog života Marakeša. Prolazeći uskim ulicama ovdje smo zatekli mnogobrojne suvenirnice, štandove s uličnom hranom i začinima, lokalne restorane i rijade - povijesne tradicionalne vile, obično sakrivene iza neupadljivih vrata, koje u svojim glamuroznim vrtovima posjeduju bazene i fontane, a danas su pretvorene u luksuzne hotele. Mješavina različitih boja, zvukova i mirisa dodatno obogaćuje scene ovog dijela grada poznatog po klasičnoj arapskoj arhitekturi.

Popodnevni sati u Medini veoma su energični, a jezgra vrvi lokalnim stanovništvom. Djeca se igraju na ulicama, stariji sjede u lokalnim čajanama, a mlađa ekipa druži se i sluša muziku. Uključe li se u cjelokupnu sliku turisti, tada se može reći kako je ovdje prisutan kaos svakodnevice.

Pomalo gladni i željni egzotične kuhinje odlučili smo isprobati lokalne specijalitete, pa smo posjetili restoran skriven među uskim ulicama povijesne gradske jezgre. Popevši se na veliku terasu prekrivenu krovom od bambusa, sjeli smo na ugodan ležaj s jastucima i naručili grillane hrskave shawarma tortilje punjene mesom, crvenim kupusom, rajčicom, krastavcem i tahini umakom. Osim toga, na našem meniju našli su se i avokado tost s jogurtom i sirom te lagana i osvježavajuća salata od rajčice, luka, limete i začinskog bilja. Ovaj fusion street food od svježih namirnica jedan je od najboljih obroka koje sam do sada probao na svojim putovanjima, a za dvije osobe jelo smo platili oko 270 dirhama (25 eura). Osim toga, osoblje u svim lokalnim restoranima zaista je srdačno i svi pričaju više svjetskih jezika.

Nakon ukusnog obroka nastavili smo istraživanje jezgre. Našli smo se tik uz znameniti souk (سوق ), tradicionalni orijentalni bazar smješten nedaleko glavnog trga i doslovno se izgubili u gustom labirintu uličica u kojima se nalaze štandovi sa začinima, umjetninama, tradicionalnim tepisima, odjećom, nakitom, ručno rađenim lampama, kožnim torbama, hranom i suvenirima.

Ovdje su najbolje stvari uvijek sakrivene pa treba dobro gledati prije nego što se nešto kupi povoljnije, a cijenkanje je kao dio kulture obavezno - nema fiksne cijene. Kupivši tradicionalnu deku za dnevnu sobu i neke sitnice zamijetili smo da se već počela spuštati noć, što za stanovnike Marakeša znači samo jedno - grad postaje pun života.

I izvan poznatog souka energija živućeg bazara kao da ne prestaje: uz ulice smještene su razne trgovačke radnje, mnogobrojni štandovi i street food restorani, tako da se usput može nešto pojesti s nogu, plesati uz glazbu koja snažno svira iz obližnjih lokala i jednostavno upijati energija orijenta.

Sada već večernju šetnju nastavili smo poznatim trgom Jemaa el-Fnaa (ساحة جامع الفناء ), ogromnim mjestom koje kao da je rađeno za orijentalne scene holivudskih filmova. Ovdje se nalazi sve što tradicionalno stanovništvo i turisti vole i poštuju u okviru noćnog života: glazbenici, ulične igre, lokalni pripovjedači i akrobati vladaju scenom. Ipak, možda i najveća atrakcija čitavog trga su zmijari - ulični svirači koji plešu s kobrama i ne daju vam snimati ako prije toga niste platili. Veoma je kaotično i puno je ljudi, pa ni ne čudi što je jedna od prvih asocijacija na Marakeš upravo ovaj svjetski poznati trg.

Noćni život Marakeša se veoma razlikuje od klasičnog zapadnog. Ovdje se alkohol ne prodaje na svim mjestima, poželjno je plaćanje u gotovini, a cijeni se i konzervativnije odijevanje. Na lokacijama s mnogo gužve nema toliko straha od džeparoša, ali treba pripaziti na lažne vodiče i prodavače koji će vam po visokim cijenama pokušati prodati jeftine sitnice. Za one posjetitelje koji više od tradicije vole moderan luksuz, tu su rooftop i lounge barovi s kojih je pogled zaista magičan. Maroko je općenito vrlo jeftin, za tri dana boravka dovoljno je sa sobom imati 200-250 eura za uživanje u zabavi noćnog života.

Skrivena raskoš s mirisom orijenta

Iduće jutro nakon doručka vratili smo se u Medinu, ovoga puta s ciljem da posjetimo famoznu palaču Bahia (قصر الباهية), jednu od najljepših povijesnih građevina Marakeša. Izgrađena krajem 1800-ih godina po naredbi velikog vezira Si Mousse, ova palača pravi je primjer marokanskog luksuza 19. stoljeća. Iako nikada nije služila kao rezidencija sultana, ona je bila i ostala simbol elite i bogatstva, a tijekom kolonijalnog doba koristili su je Francuzi. Danas je popularna turistička atrakcija, pa se za cijenu ulaznice od oko 90 dirhama (8 eura) može prošetati čitavim kompleksom koje se sastoji od više od 150 prostorija i mnogobrojnih dvorišta u kojima se nalaze vrtovi sa palmama i drvećem naranči.

Iako palača nikada u potpunosti nije dovršena, ona ipak oduševljava impresivnom arhitekturom. Zidovi dekorirani ručno rađenim mozaicima, šarenim pločicama i islamskim geometrijskim oblicima okružuju većinom prazne prostorije, budući da se fokus ovdje više stavlja na minimalizam. Nema previše namještaja - dizajnirano je tako da više bude estetski savršeno.

Šetajući unutar palače osjeti se privatnost i mir, a zrak je hladniji nego na ulici, pa se može reći da je ovo mjesto svojevrstan bijeg od kaosa Medine koja ga okružuje.

Pauzu za ručak proveli smo nedaleko palače, u modernom i vrlo kreativnom afričkom restoranu. Unutar je sve uređeno pomalo hipsterski, a sa prozora i rooftopa se pruža fantastičan pogled na grad.

Ovakav tip restorana dosta je čest u Marakešu i cilj mu je kombinirati tradicionalnu subsaharsku i sjevernoafričku kuhinju i pretvoriti je u nešto modernije i zamamnije turističkome nepcu. Na našem se meniju tako našao zapadnoafrički Mafé - pileći gulaš s grahoricama, kikirikijem i kuhanim jajima začinjen kurkumom, đumbirom i curryjem. Mafé korijene vuče iz Senegala, Malija i Gane, te dosta vuče na marokansko Tajine jelo, ali odudara zbog prisutnosti leće. Osim toga, naručili smo i hrskave pileće filete na toploj salati od mahuna i zelja s bijelim umakom od jogurta. Obrok smo platili oko 320 dirhama (30 eura), što ponovo potvrđuje činjenicu da se za malu cijenu u Maroku može dobro najesti.

Nakon ručka razgledali smo mnogobrojne lokalne suvenirnice. Željni autentičnih uspomena, kupili smo ručno rezbareni drveni suvenir u obliku deve.

Bajka iz tisuću i jedne noći

Šetajući ulicama Medine može se pronaći mnoštvo turističkih agencija koje nude različite načine za doživjeti Maroko. Izleti i ture, vožnja quadom kroz pustinju, planinarenje, paragliding… S obzirom da imamo iskustva u većini nabrojenih aktivnosti, odlučili smo se za jahanje deva u pustinji Agafay, udaljenoj sat vremena vožnje od Marakeša.

Ipak, kako nije sve jednostavno, tako je i naći dobru agenciju bilo dosta komplicirano. Naime, na licu mjesta s vlasnikom smo dogovorili cijenu aktivnosti i prijevoza, ali, vrativši se u hotel, prije samog polaska smo ga kontaktirali i nije nam htio reći točnu lokaciju gdje se aktivnost održava. Bojeći se da u pitanju nije neka prevara, otkazali smo ga.

Ipak, snašli smo se sami i dokazali da se doživjeti Maroko može i u vlastitom aranžmanu. S obzirom da za Agafay nije bila potrebna rezervacija, pred hotelom smo uzeli taksi i dogovorili s vozačem cijenu prijevoza i da nas pričeka na lokaciji pri završetku našeg izleta. Simpatičan dečko pristao je na cijenu od 350 dirhama (32 eura), a atmosfera u autu je bila vrlo prijatna. Barem donekle… Naime, putem nas je zaustavila prometna policija, pa smo tako dobili dodatni marokanski suvenir u obliku kazne za nevezanje pojasa na stražnjem sjedalu u vrijednosti od 1500 dirhama (130 eura). Iskreno, nismo se previše uzrujali oko toga, budući da smo na vrijeme trebali stići do naše lokacije koja se zatvarala oko 19 sati. I srećom jesmo.

Pustinja Agafay (صحراء أكفاي) kameno je i suho područje smješteno jugozapadno od Marakeša, uz rub planine Atlas. Zbog svoje površine koja izgleda poput Mjeseca okolina pustinje je vrlo dramatična, ali i fotogenična. Ipak, budući da nije dio Sahare, ovdje nema pješčanih dina, a pejzaž je više minimalistički i divlji.

Mjesto je vrlo popularno kada su u pitanju kratkotrajni izleti u prirodi. Tako se primjerice, osim planinarenja, ovdje mogu jahati i deve. Ove prelijepe pitome životinje vrlo su društvene i strpljive, spremne za poziranje i šetnju s gostima. Prije polaska dobili smo odjeću, a mogli smo birati želimo li da nam na glavu omotaju turban od prozračne pamučne tkanine. Ja sam svoju maramu kupio na bazaru u Medini, a simpatični taksist koji je cijelo vrijeme bio sa nama pomogao mi je omotati turban.

Šetnja mirnom okolicom kampa trajala je kojih pola sata, uključujući pauzu za slikanje na rubu jedne od stijena. Ovo autentično marokansko iskustvo iznosi oko 300 dirhama (27 eura).

Nakon šetnje, za dodatnih 200 dirhama (18 eura) uživali smo u večeri u orijentalno uređenom šatoru s jastucima i tepisima, pod ambijentalnim svjetlima sa živom glazbom. Ovakva kombinacija tradicionalne atmosfere i modernog luksuza zove se glamping i vrlo je popularna među turistima.

Na našem meniju za predjelo se našla marokanska meza - salata od rajčice i mariniranih maslina s limunom i začinima, ljuti harissa namaz od paprike, svježi marokanski sir, kuhano povrće, hladna tjestenina s dresingom, prženi trokuti (briouats) s mesom i tradicionalni kruh - khobz. Za glavno jelo imali smo couscous i lokalni slatko-slani specijalitet tajine - gulaš poslužen u glinenoj posudi s piletinom, maslinama, limunom, povrćem i suhim šljivama. Desert je bio vrlo raznolik: osim voća, chebakie (prženo tijesto s medom) i briouatsa (trokuta od badema), kraj svakog jela u Maroku ne može proći bez slatkog čaja od mente, visoko serviranog tako da se fino zapjeni.

Večernja atmosfera pod šatorom bila je veoma mirna, možda je bilo nekih desetak gostiju, dva svirača i veoma uslužno osoblje koje nas je tretiralo kao bogove. Okruženi mračnom pustinjom, mogli su se čuti jedino noćni zrikavci i duboki, topli zvuci ouda (arapske lutnje) i darbuke (malog bubnja).

Ovakav pravi marokansko-hedonistički doživljaj platili smo, vjerovali ili ne, samo 20 eura! S tom se svotom u zapadnim državama ne može obaviti ni kupnja osnovnih namirnica u supermarketu. Da li se ovdje na luksuz gleda drugačije? Pa, možda i ne, ali velika razlika je u stilu života - ovdje je glavno stanje duha ne pokazivati se i uživati u blagodatima života, pritom previše ne mareći za materijalno i za novac. Naposlijetku, neki od najluksuznijih hotela na svijetu nalaze se u Marakešu, a priuštiti si sobu u njima može gotovo svatko tko ima ušteđeni budžet.

U hladu Majorellea - Ostavština glamuroznog doba Marakeša

Reputaciju grada elite i društvenjaka (tzv. socialité osoba) Marakeš ima već stoljećima, najviše zahvaljujući strateškoj poziciji koja se nalazi između Subsaharske Afrike, pustinje Sahare i Mediterana. Ovdje su se donosili zlato, vrijedni začini i kvalitetna roba, što je omogućilo brz razvoj područja, a samim time privlačilo i bogato stanovništvo. Poslije je grad postao prijestolnica brojnih moćnih dinastija, tu su sultani gradili svoje palače, a dvor je bio magnet za umjetnike, trgovce, intelektualce i aristokraciju.

U 20. stoljeću Marakeš počinje primjećivati i europska elita. Britanski industrijalac i milijarder Paul Getty i njegova supruga Talitha bili su jedni od prvih slavnih osoba sa zapada koje su od grada napravile high society područje svog vremena. Egzotičan, blizu Europe, a opet jeftiniji od Pariza ili Londona, te najvažnije - privatan i savršen za bijeg od javnosti. Sve to privlačilo je tadašnje zvijezde i bogataše u Marakeš koji je bio poznat po svojoj riad kulturi - luksuz se ovdje skrivao u jednostavnim kućama iza zatvorenih vrata gdje se diskretno vodio raskalašen život pun privatnih zabava. 60-ih i 70-ih godina kroz Talithu, koja je bila svojedobna svjetska celebrity ikona, popularizirali su se boemski stil i jet-set lifestyle koji je definirao modu, umjetnost i party scenu. Njezina poznata slika na kojoj odjevena u kaftan pozira na krovu zgrade u Marakešu jedna je od napoznatijih modnih fotografija ikad koja je grad povezala s luksuzom i modom.

Današnja realnost je drugačija - jeftini letovi, masovni turizam, doba influencera i backpacker kultura napravili su od grada balans dva različita svijeta koja postoje paralelno: elitni Marakeš sa hotelima, privatnim večerama i ekskluzivom, te obični Marakeš sa gužvama u bazarima, uličnom hranom i cijenkanjem.

Taj utjecaj kojeg je elita imala i način na koji je vodila svoj život ostao je prisutan i danas, barem u tragovima. Marakeš je i dalje luksuzan, ali za razliku od napadnog Dubaija, New Yorka ili Ibize ovdje je sve fokusirano na sofisticiranu egzotiku i atmosferu, a ne na pokazivanje. Pravilo broj jedan oduvijek je glasilo: Bogatstvo se mora sakriti. Pravi bogataši žive daleko od očiju javnosti, a Marakeš to i dokazuje zdanjima kao što su palača Bahia, privatni rijadi i vrt Majorelle (Jardin Majorelle).

Naime, osim Gettyja, grad je također privukao i francuskog modnog dizajnera Yves Saint Laurenta koji je sa svojim partnerom Pierreom Bergéom ovdje pronašao svoje utočište. Kupivši ovaj danas poznati vrt od francuskoga slikara Jacquesa Majorellea spasili su ga od propadanja i pretvorili ga u estetsko savršenstvo te kulturnu i modnu ikonu.

Unutar ovog magičnog vrta nalazi se plavo-žuti umjetnički atelje uređen u art deco stilu pomiješanim s marokanskom arhitekturom. Ovaj studio, koji je u Vogueu završio više puta, okružen je brojnim egzotičnim i tropskim biljkama poput visokih kaktusa, agava, bambusa i palmi.

Ovdje su smještena i mala umjetna jezerca koja stvaraju pravu oazu. Iako mjesto vrvi posjetiteljima, ipak se može prošetati u mirnoj atmosferi. Mi smo rezervirali kartu preko interneta, pa nismo čekali u redu na ulaz; cijena je bila oko 15 eura po osobi.

Stigavši u sobu spremili smo svoje stvari i odjavili se iz hotela. Naša iduća postaja bila je Casablanca, od Marakeša udaljena 250 kilometara i koja 3 sata vožnje po marokanskom autoputu A7. Pred hotelom smo unajmili taksi koji nas je na lokaciju prevezao za 150 eura (1.620 dirhama). Inače, autoceste u Maroku dobre su kvalitete, slične europskima. Pune su benzinskih crpki i odmorišta, a cijena cestarine bila je oko 8 eura.

Casablanca

“We’ll always have Paris.”

Smještena na obali Atlantskog oceana i okružena ravnicom Chaouia, Casablanca (الدار البيضاء) je najveći grad Maroka u čijem metropolitanskom području živi više od četiri milijuna ljudi. Snažno poslovno i financijsko središte u kojem mnoge američke i europske korporacije imaju svoje sjedište, Casablanca je totalna suprotnost egzotičnom Marakešu. Ona je moderan i ekonomski vrlo razvijeni grad urbane arhitekture, pa ima više europsku energiju koja podsjeća na Barcelonu ili Marseille. Mirnija i manje divlja atmosfera, realan život, široke avenije i blizina oceana koji utječe na kišovito vrijeme pokazuju dosta depresivniju sliku ako ste tek došli iz područja kao što je Marakeš.

“Of all the cities in all the world…”

U gradu smo ostali samo jednu večer budući da smo ovdje imali poslovni sastanak. Za 1.000 dirhama (100 eura) unajmili smo sobu u hotelu s pet zvjezdica, Courtyard by Mariott, smještenom na aveniji Abdelmoumen. Večernji pogled s balkona sobe pruža se na široku aveniju po kojoj prolazi tramvajska pruga i s čijih zgrada sijaju neonske reklame. Da u pozadini nisu vidljive građevine arapske arhitekture i palme imali biste osjećaj da se nalazite u nekom europskom gradu. Iako ne toliko upečatljiva kao Marakeš, Casablanca ipak ima neki svoj poseban šarm, a poznata je i ljubiteljima sedme umjetnosti kao mjesto gdje se snimao klasik s Humphreyem Bogartom i Ingrid Bergman.

Posljednji dan naše marokanske avanture proveli smo razgledavajući obalu Casablance. Posjetili smo povijesnu četvrt Sour Jdid (سور جديد) smještenu nedaleko glavne gradske luke Casablanca (ميناء الدار البيضاء). Ovdje se, uz samu obalu Atlantika pruža džamija Hasana II. (مسجد الحسن الثاني), druga po veličini u Africi i čiji je minaret sa visinom od čak 210 metara jedan od najviših u svijetu. Prošetali smo promenadom, malo razgledali okolicu i nabacili nekoliko fotografija, ali nismo se dugo zadržali. Vrijeme bilo kišovito i žurili smo na let.

Let koji je iz Casablance s aerodroma Mohammeda V. vozio do Malage trajao je 45 minuta. Putem șam razmišljao kako mi je Maroko bio prvo pravo putovanje na afrički kontinent. Not bad at all.