U ritmu Brazila (1/4): São Paulo

Ah, Brazil, Brazil, Brazil… Što reći o Brazilu, a da pritom ne pokušavam izmisliti toplu vodu? S vaše desne strane nalaze se spektakularne pješčane plaže Atlantskog oceana pune preplanulih Brazilaca koji igraju odbojku i njeguju takozvanu sexy kulturu definiranu tjelesnom pozitivnošću, emocionalnom ekspresivnošću i senzualnošću. Lijevo možete vidjeti zelena prostranstva prašuma punih vodopada koji oduzimaju dah i plantaže najbolje kave na svijetu. Pritom samo pripazite dok hodajući ulicom ne naletite na nogometnu loptu, ovdje nogomet nije samo sport, već i najveća strast. Znam, znam, zvuči kao tipičan brazilski stereotip. Ali, treba li ga uopće razbijati ili jednostavno uživati u životu i u zvukovima sambe i bossa nove? No, krenimo od početka, od veličanstvene svjetske metropole São Paula koja je označila uvod u moju brazilsku pustolovinu.

Prve korake na tlu Južne Amerike napravio sam izlazeći iz aviona na aerodrom Guarulhos São Paula u Brazilu. Nakon Balija, moje drugo putovanje toplijim krajevima povodom proslave Nove godine započelo je vrlo jednostavnom procedurom uzimanja prtljage koju, hvala bogu nisam izgubio (my worst nightmare) te provjerom putovnice i dobijanjem štambilja po ulasku u zemlju. Budući da je hrvatska putovnica trenutno u top 10 najjačih na svijetu, nije potrebno prijavljivati se za vizu u slučaju putovanja u Brazil.

Putovanje iz Europe trajalo je cijelu noć. Let aviokompanije Swiss International Airlines je krenuo iz Züricha oko 23 sata, a sletjeli smo idući dan oko 7 i 30 ujutro po lokalnom vremenu São Paula, tako da sam čak uspio nešto odspavati. S obzirom na vremensku razliku od 4 sata između Europe i Brazila, let je trajao 12, a ne 8 sati.

Osim taksija, u Brazilu odlično funkcionira i Uber, pa se usprkos velikoj potražnji u okolici aerodroma jednostavno mogao dobiti kroz par minuta po pristupačnoj cijeni. Put do centra grada gdje se nalazio hotel trajao je nekih sat vremena, s obzirom na prijepodnevne sate nije bilo prevelikih gužvi, a ceste su im vrlo solidne. Sjedeći u autu pratio sam kilometarske obrise divljih naselja uz glavnu prometnicu na ulazu u grad dok mi je sparina vlažila čelo. Naime, bez obzira na to što je u to vrijeme mog putovanja u Brazil ondje vladalo ljeto, količina vlage za to podneblje izuzetno je viša u odnosu na Europu. Svejedno, dan je bio sunčan, topao, ljeto je vladalo, a datum 29. prosinca 2024. Savršeno!

Džungla od betona

Službenog nadimka “Džungla od betona” (Selva de Pedra), São Paulo je jedan od vodećih svjetskih megalopolisa koji apsolutno potvrđuje svoj epitet. Sa 12 milijuna ljudi na gradskom te skoro 22 milijuna na metropolitanskom području on je također najveći grad na oba američka kontinenta te zapadne i južne hemisfere. O njemu nikad ranije nisam previše razmišljao, čitao sam doduše neke činjenice i informacije koje su me oduševile, ali Brazil nije previše prisutan u našim medijima kao primjerice Amerika ili Azija, pa sam odlučio pričekati da dođem i tek onda sklapati dojmove ne dopustivši da mi mašta previše radi pa da poslije ne ostanem razočaran. Ipak, budući da sam samo godinu dana ranije bio u Jakarti, također jednom od najvećih svjetskih gradova, nisam se mogao oduprijeti potrebi da ih u glavi malo usporedim. Osim slične infrastrukture koju uglavnom svi mega gradovi imaju, velikog kontrasta između siromašnijih i naprednijih dijelova grada kao što su periferija i financijski distrikt, katastrofalnih problema za vrijeme kišnih sezona te gužvi u prometu, zaključio sam da je São Paulo kao starije područje nekako klasičniji i profinjeniji grad. Ima dosta šarma, a opet mlad i zaigran duh. Jakarta je pak novija, modernija i trenutno se brže razvija, iako je i dalje u značajnim financijskim problemima.

Prve tri noći odsjeli smo u hotelu Renaissance grupacije Marriott, za čije se noćenje u vrijeme novogodšnje euforije cijena drastično diže na 200 do 300 eura. Prijavili smo se na recepciji u zapanjujuće otmjenom lobiju koji pun tropskog bilja i fontana savršeno dočarava sliku Brazila. Ostavili smo stvari u sobi, otuširali se i presvukli te otišli na brunch koji se nalazio u club loungeu na jednom od zadnjih katova hotela.

Hotel je smješten u mondenoj četvrti Jardim Paulista, nekoliko minuta od slavne Avenije Paulista. Kvart je zbog svoje povijesti i značajne lokacije vrlo siguran i očuvan, pun restorana, butika i kulturnih znamenitosti te je uz četvrt Cerqueira César dio Jardins distrikta, strogog centra grada koji je ujedno najpoželjniji, ali i najskuplji za život u čitavom Brazilu. Na samo nekoliko kilometara od siromaštva i okrutne realnosti koju živi većina stanovništva ove velike južnoameričke države nalazi se pravi Manhattan: ljudi koji jure za svojim obavezama, žene odjevene po posljednjoj modi sa vrećicama poznatih brandova u rukama, muškarci u poslovnim odijelima, pripadnici LGBTQ zajednice, turisti, ulični prodavači, sportaši na jutarnjem treningu… Svi zajedno savršeno koegzistiraju na užurbanim i šarenolikim ulicama ovog svjetskog grada.

Nakon jela zaputili smo se u prvi izlazak po gradu. Ceste su u okolici uglavnom bile donekle čiste, a pravilni drvored stabala pratio nas je duž skoro svake ulice. Neki dijelovi neodoljivo podsjećaju na East Village u New Yorku i Santu Monicu u Los Angelesu.

Napokon, nakon nekih desetak minuta laganog hoda, stigli smo na područje Avenije Paulista. S obzirom da je bila nedjelja, te su krenule pripreme pozornice u središtu avenije za doček Nove godine, oba pravca Pauliste bila su zatvorena za promet te se moglo slobodno kretati kolnicima. Široke ulice, veliki neboderi, grandiozni pješački prijelazi, glasna muzika koja je dopirala iz zvučnika na različitim lokacijama, trkači u skupinama, obitelji u nedjeljnom izlasku, biciklisti… Ova Avenija nije samo povijesno važno mjesto svakog Brazilca, ona je i mjesto okupljanja, suživota i ponosa.

U znameniti Umjetnički muzej (Museu de Arte de São Paulo) specifičnog izgleda s dvije crvene grede koje čitav prostor drže u zraku stigli smo nakon podosta dugog čekanja u redu. To je bilo i za očekivati budući da je bio vikend, cijena ulaznice ni desetak eura, a osim domaćih, na ulaz u muzej čekala je i gomila turista. Ipak, svi ljubitelji klasične i suvremene povijesti umjetnosti svakako će uživati u kolekciji slika, fotografija, skulptura i instalacija gotovo svih svjetski poznatih imena kao što su Picasso, Goya, Andy Warhol, Monet, Degas i Botticelli.

Nakon muzeja odlučili smo malo prošetati obližnjim gradskim parkom Tenente Siqueira Campos koji se nalazi točno preko puta. Ono što me oduvijek oduševljavalo kod tropskih gradova s toplom klimom i velikom količinom godišnjih padalina jest činjenica da u njihovim perivojima imaš osjećaj kao da se krećeš nekom nabujalom džunglom. U hotel smo se vratili prelazeći preko Pauliste na čijim se u dijelovima održava pravi buvljak.

Brazil na Japanski način

São Paulo ima značajnu zajednicu Japanaca, jednu od najvećih na svijetu. Japansko stanovništvo se ovdje tokom generacija savršeno integriralo u društvo pritom i dalje njegujući svoju kulturu, što se može vidjeti na primjeru restorana Oguru. Takozvani brazilski tip restorana, Rodizio, funkcionira po principu plaćanja fiksne cijene obroka dok ti konobar za stol donosi različite vrste hrane čim je chef napravi, a ti možeš prihvatiti tu hranu ili ne, pritom fino klopajući i isprobavajući nove stvari. Ovako nešto prvi put sam isprobao na sa sushijem kojeg smo platili oko 30 eura za dvije osobe.

Nakon izvrsne klope u hotel smo se vratili hodajući po veoma sofisticiranoj ulici punoj butika i otmjenih kafića. Došavši u sobu na umu mi je bio samo krevet i odmor. Ipak, prvu noć me, očekivano, uhvatio brutalan jet lag. Budio sam se jedno 3-4 puta i na kraju ustao već oko pet ujutro.

Egzotični New York

Dan je započeo tipičnim brazilskim doručkom u hotelu. Iako su opcije bile beskonačne, odlučio sam se za tropsko voće kao što su papaja, mango i ananas, žitarice s jogurtom te rolice kruha punjene sirom (pão de queijo). Naravno, uz doručak nezaobilazna je i šalica poznate brazilske kave.

S obzirom da na dan dolaska nisam htio na aerodromu čekati sat vremena u redu za kupnju lokalne sim kartice za izbjegavanje rominga, nakon doručka zaputio sam se do brazilskog Vivo operatera gdje sam za nekih 150 reala uzeo 20 gigabajta interneta, ali bez opcije međunarodnih poziva, budući da većinom koristim Whatsapp. Pravi kaos na brazilski način odvijao se u poslovnici kada je neki tip ušao u trgovinu i započeo svađu sa radnikom, a nakon onoga što se činila kao tučnjava, svi u poslovnici normalno su nastavili sa svojim obavezama. Malo je reći da sam ostao zapanjen, pogotovo jer nisam razumio apsolutno ništa.

Poslijepodne smo proveli u povijesnoj jezgri (Centro Histórico) koja je služila kao središte grada tokom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Udaljena kojih 15 minuta vožnje, mnogo je kaotičnija od mondenog Jardinsa te energetski i estetski grublja od tipčnih europskih starih gradskih jezgri.

Histórico je vrlo živahan dio grada, financijski centar, ali i ponos starijih Brazilaca. Veliki neboderi, crkve i parkovi čine sliku koja neodoljivo podsjeća na tropsku verziju New Yorka, pogotovo zona poznatog poslovnog nebodera Altino Arantes (Farol Santander), izgrađenog 1947. godine po uzoru na Empire State Building, i koji je svojevremeno držao rekord najviše građevine Južne Amerike.

Nedaleko poslovne zone nalazi se Praça da Sé, trg poznat kao geografsko središte São Paula. Posred trga proteže se prekrasan drvored palmi, a tu je smještena i čuvena katolička katedrala izgrađena 1967. godine u neogotičkom stilu od strane njemačkog arhitekta i inženjera Maximiliana Emila Hehla.

Osim toga, okolica je puna znamenitosti kao što su trg Praça Ramos de Azevedo sa lijepo uređenim parkom i fontanom, šetnica Vale Do Anhangabaú te kazalište Theatro Municipal de São Paulo. Svim ovim mjestima apsolutno vrijedi posvetiti jedno popodne, a ni fotografiranja neće manjkati.

Ipak, pažnje vrijedna činjenica jest da je ovaj dio grada mnogo nesigurniji. Ulice vrve sitnim lopovima i prevarantima pa je poželjno kretati se s oprezom. Za povratak do hotela poslužili smo se podzemnom željeznicom, budući da se stanica República nalazi u neposrednoj blizini kazališta. Metro je uglavnom čist i nema većih problema s kojima se suočavaju podzemne željeznice gradova sličnih veličina São Paulu.

Posljednji dan 2024. proveli smo laganije, u šetnji glavnim gradskim parkom Ibirapuera. Vrijeme se brzo mijenjalo, jutro je započelo sunčano, a tokom dana izmjenjivali su se oblaci sa kišom i jakim pljuskovima. Ipak, to nam nije značajno pokvarilo dojam, budući da je temperatura bila prava ljetna i rijetko da je padala ispod 20 stupnjeva. Park je uglavnom tipičan: lijepo uređen, zelen i čist, pun joggera, šetača, biciklista i uličnih prodavača kokosa. U središtu se nalazi jezero po kojem plivaju labudovi i patke kao glavna atrakcija domaćim stanovnicima i turistima koji im bacaju komadiće kruha. Čitav park može se obići kroz sat vremena.

Doček na Paulisti

Ono što je svakom Njujorčaninu Times Square, Parižaninu Champs-Élysées, a žitelju Rija plaža Copacabana, to svim stanovnicima São Paula predstavlja Avenija Paulista kada je u pitanju doček Nove godine (Réveillon). Tradicionalno se ljudi počinju okupljati već u poslijepodnevnim satima na Staru godinu, uživajući u nastupima različitih bendova, DJ-eva i poznatih pjevača, uz standardno odbrojavanje do ponoći, spektakularan vatromet i proslavu dugo u noć sve do ranih jutarnjih sati. Svake godine duž Pauliste se okupi skoro dva milijuna ljudi! Ovaj magičan trenutak vrijedi vidjeti ako se u trenutku novogodišnjih praznika nalazite u São Paulu, bili ljubitelji party atmosfere ili ne.

Gužve zaista jesu ogromne, teško se probijati kroz masu već polupijanih slavljenika, a neugodno iskustvo su bile i petarde koje su bacali ljudi u gomili. Ipak, dovoljno je stati u neku od sporednih ulica, dovoljno blizu Avenije, da se barem na trenutak osjeti taj nalet emocija, ali sa sigurne udaljenosti :)

…5-4-3-2-1!… Spektakularni vatromet nadvio se nad visokim neboderima avenije najavljujući novo poglavlje u životima milijuna uključujući i mene koji sam gledajući u nebo zamislio novogodišnju želju. Once in a lifetime trenutak.

Osim Pauliste, svi okolni hoteli u svojim lobijima ili na rooftopovima imali su svoje partije za doček sa live muzikom, uključujući i naš. Ostali smo nekih sat vremena, zabavili se i upili atmosferu, nešto drugačiju od one s Avenije.

Non ducor, duco.

Itaim Bibi luksuzan je i moderan distrikt São Paula te poslovno središte mnogih internacionalnih kompanija koje posluju u Brazilu. Smješten je zapadno od centra, nedaleko parka Ibirapuera. Poznat po bogatom noćnom životu, elitnim školama i strogo čuvanim susjedstvima, ovaj suvremeni dio grada odaje dojam najveće razine sigurnosti koju sam osjetio tijekom boravka u Brazilu.

Prvoga dana 2025. godine grad kao da je stao. Većinom prazne ulice pune smeća ostavljenog od prijašnje noći, oblačno i tmurno kišno vrijeme. Jedino što se moglo čuti bio je zvuk povremenog dolaska autobusa na stanicu, smetlarski kamioni i marljivi radnici koji su čistili avenije. Spakiravši svoje torbe, odjavili smo se iz hotela i zaputili upravo u Itaim Bibi koji je bio naše sljedeće odredište.

Iznajmili smo dvosobni stan s kuhinjom u jednoj od zgrada susjedstva Vila Olimpia. Za cijenu od otprilike 60 eura po noćenju na raspolaganju smo imali komunalni bazen i teretanu, a u blizini zgrade nalazili su se supermarket i ljekarna. Stan je u kupaonici imao i perilicu rublja, inače na putovanjima meni jedan od najbitnijih segmenata jer mrzim nošenje prljave odjeće. Jedini nedostatak za one koje više vole mir mogla bi biti neposredna blizina aerodroma Congonhas, budući da se avioni dosta glasno čuju svakih pola sata.

S obzirom na Novu godinu sve je bilo zatvoreno osim obližnje benzinske pumpe i fast fooda Madero, brazilske inačice McDonald’s-a. Otišli smo nešto pojesti i kupiti par proizvoda da bismo se osigurali do idućeg dana. Hodajući pustim ulicama četvrti može se zamijetiti čudan estetski spoj divljeg i novog koji nama Europljanima odmah upada u oči. Naime, budući da je kod nas sva struja uzemljena, nemamo naviku po ulicama viđati distribucijske stupove za niskonaponsku mrežu, ali na oba američka kontinenta ovakva pojava je svakodnevna i normalna, iako se često povezuje sa nečim divljim ili siromašnim. Jednostavno, brza izgradnja i nedostatak financijskih sredstava kroz povijest glavni su razlozi što struja ovdje nije uzemljena u naseljima.

Museu Afro Brasil poznati je muzej São Paula koji se nalazi u neposrednoj blizini parka Ibirapuera, na ulazu Portão 10. Smatra se za jednu od najvažnijih kulturnih institucija Južne Amerike i savršeno prikazuje doprinos afričke kulture u Brazilu, ali i povijest afričkog stanovništva, doseljeništva, religije, ropstva i umjetnosti sve od 15. stoljeća do danas. Osim kulturnih programa i izložbi s preko 6.000 slika, skulptura i fotografija, u muzeju se također nalaze knjižnica i kazalište. Većinom je otvoren svaki dan, tako da ga za cijenu ulaznice od 15 reala (3 eura) svakako vrijedi posjetiti, pogotovo ako ste zainteresirani za povijest i umjetnost.

Jutarnje sate šestog dana u São Paulu odlučili smo iskoristiti za shopping. Posjetili smo JK Iguatemi, luksuzan shopping mall Itaim Bibija koji se ni po izgledu niti sadržaju trgovina ne razlikuje mnogo od prosječnog europskog shopping centra. Za oko mi je zapala brazilska trgovina muške sportske odjeće Red Feather, a osim toga, imaju i odličnu ponudu u Birkenstocku. Ovdje sam svratio do optike kako bih kupio nove Raybanice jer su mi se stare već doslovno izlizale. Prodavači u centru osim portugalskog također dobro govore i engleski, tako da u kupnji nije bilo većih problema.

Sampa Sky - Tourist Trap São Paula

Oko 3 popodne krenuli smo do centra, točnije, zgrade Mirante do Vale koja je od svoje konstrukcije 1966. godine, pa sve do 2022. sa svojih 170 metara držala rekord najviše građevine grada. Naime, htjeli smo posjetiti vidikovac Sampa Sky koji se nalazi na posljednjem katu zgrade i s kojeg puca pogled na centar grada i Aveniju Paulista. I naravno, sa već poznatom željom da kao pravi prosječni turist uhvatimo fenomenalne fotografije sa staklenog observation decka, dan ranije rezervirali smo karte za 120 reala (20 eura) te puni entuzijazma ušli u zgradu gdje nas je dočekalo osoblje koje nas je odvelo zajedno sa dvadesetak drugih sretnika u sobu sa video projekcijom o Sampa Sky observation decku. Kada je film sa nepotrebnih 10 minuta završio, krenuli smo u lift koji nas je odveo do zadnjeg kata na vidikovac.

Izlazeći iz lifta i promatrajući atmosferu osjetili smo kako nas je onaj prvi entuzijazam polako napuštao. Ne pretjerujem ako kažem da je u ogromnoj prostoriji jedno 150 ljudi čekalo na red sa sve rezervacijama. Dakle, rezervirate svoj termin za određeno vrijeme, ali to očigledno nema nikakvog smisla, jer svejedno ćete čekati. Prava slika organizacije jest i činjenica da je vidikovac imao jedno pet ili šest staklenih platformi položenih s različitih strana zgrade, ovisno o poziciji koju želite izabrati za svoje fotografije, a od njih samo dvije su bile otvorene.

Uzeli smo redni broj na automatu (slično kao kad čekate na red u banci) te bacili pogled na ekran i neugodno se iznenadili vidjevši da je ispred nas bilo jedno 70 ljudi. Za red na prvu platformu došli smo tijekom dnevnog svijetla, a nakon dva sata čekanja koja su se činila kao čitava vječnost napokon smo došli na red i za drugu, ali već se bilo dosta smračilo, a pogled tada nije toliko romantičan niti spektakularan kako ga opisuju u brošurama.

Napokon, fotke možete vidjeti, pa procijeniti isplati li se trošiti vrijeme u Sampa Sky-ju ili jednostavno otići na piće u jedan od okolnih rooftopova i dobiti željene fotografije s pogledom. Ako ništa drugo, osoblje je bilo dosta prijateljski raspoloženo i profesionalno, no ipak, bolja iskustva s ovakvim tipom turizma imao sam na Burj Khalifi u Dubaiju, a poslije toga i na obzervatoriju World Trade Centera u N.Y.-ju.

Prije povratka u apartman malo smo prošetali okolicom centra. Noćna atmosfera grada veoma dobro pokazuje kakav je São Paulo. Sceničan pogled na ogromne nebodere, zvuk prometnih ulica i opušteni prolaznici dočaravaju sliku o njemu kao veoma grandioznom i energičnom mjestu, ali bez većih problema sa strahom za osobnu sigurnost ukoliko se nalazite u centru nakon 22 sata. Naravno, ne želim generalizirati čitav grad, ali centar je iz mojeg osobnog iskustva bio poprilično siguran.

Posljednji dan iskoristili smo odmarajući i sakupljajući energiju za nastavak putovanja. Kupili smo suvenire i odlučili još jednom vidjeti Aveniju Paulista, ovoga puta u njenom svakodnevnom izdanju nakon novogodišnje euforije. Ogromne prometnice, gomila ljudi, visoki neboderi i naslagane trgovine i butici dosta podsjećaju na 5th ili 6th avenue.

Idućeg jutra probudili smo se vrlo rano kako ne bismo zakasnili na let za Foz do Iguaçu. São Paulo ostat će mi u sjećanju kao grad velikih kontrasta, još većih avenija, ali i ogromne susretljivosti domaćeg stanovništva. Ne znam kako bih ga drugačije opisao bez da koristim augmentativ, on je jednostavno grande.

Nastavak brazilske avanture je ovdje.