U ritmu Brazila (2/4): Snaga prirode magičnog Iguaçua

Napustivši São Paulo zaputili smo se ka kultnom dijelu Brazila, saveznoj državi Paraná, poznatoj ne samo po egzotičnom seoskom životu, već i spektakularnim slapovima Iguaçu, remek-djelu prirode okruženom tropskom džunglom. Ovdje vlada sasvim drugačija vrsta energije - sirova, iskonska, gotovo nestvarna. Osim toga, grad Foz do Iguaçu koji graniči sa susjednim državama Argentinom i Paragvajem pokazao nam je drugu, opuštenu stranu Brazila gdje jednostavno ne vrijedi žuriti, samo se prepustiti i uživati u hladu mnogobrojnih palmi.

Let za grad Foz do Iguaçu iz São Paula imali smo u ranim jutarnjim satima sa obližnjeg aerodroma Congonhas koji služi isključivo za domaća putovanja. Lokalni letovi u Brazilu dosta su skupi, pa je preporučljivo rezervirati karte mnogo ranije. Primjerice, cijena leta aviokompanije LATAM Airlines za relaciju São Paulo - Iguaçu koji traje svega sat vremena može se popeti do cifre od oko petstotinjak eura. Brazilske aviokompanije sličnije su Lufthansi nego Ryanairu, budući da su nešto luksuznije i ugodnije. U Foz do Iguaçu smo stigli u prijepodnevnim satima, silazeći s aviona na istoimenom aerodromu. Vrijeme je bilo pravo ljetno, štoviše, toplije nego u blizini atlantske obale.

U obližnjem Rent-A-Car-u smo zbog velike količine potražnje mogli iznajmiti samo manji kombi, što i nije bila loša ideja s obzirom da ga nikad ranije nisam vozio. Za otprilike 4 dana najma cijena je iznosila oko 150 eura i to sa vozačkom dozvolom Europske Unije bez dodatnih problema.

Egzotika na seoski način

Foz do Iguaçu pravi je primjer egzotike - klima, pejzaži, kultura, vegetacija… Ovaj grad u saveznoj državi Paraná na samom tromeđu Argentine, Paragvaja i Brazila jedno je od glavnih turističkih destinacija svijetu, i to upravo zbog poznatih slapova Iguaçu (port. Cataratas do Iguaçu, španj. Cataratas del Iguazú), na granici Brazila i Argentine. Grad je miran, žitelji uglavnom žive od turizma i agrikulture te su stoga dosta susretljiviji i opušteniji od svojih sunarodnjaka iz većih gradova. Cijene su također pristupačne, a nude se brojni smještajni kapaciteti, izleti i rute kao što su vožnja biciklima ispod slapova ili tura helikopterom. S obzirom da smo se u gradu našli usred ljeta (početak siječnja), klima je uglavnom bila vruća, ali zbog veće količine padalina u tom razdoblju slapovi dobivaju na većem volumenu, pa ih je ljepše vidjeti.

Vilu s bazenom smo unajmili preko Airbnb-ja, u susjednom gradu Santa Terezinha de Itaipu, udaljenom dvadesetak kilometara od Iguaçua i nedaleko granice sa Paragvajem. Kuća se nalazi na prekrasnom seoskom području, u zatvorenom kolektivu zaštićenim ogradom i securityjem, punom vikendica imućnijih Brazilaca i stranaca, a u njemu se također nalaze životinjske farme, rančevi i polja za obradu. Četiri noćenja platili smo oko 600 dolara.

Popodne u Paragvaju

Nismo previše gubili vrijeme, pa smo se zaputili u susjedni Paragvaj, u grad Ciudad del Este koji se također nalazi na granici triju država, na samom istoku zemlje, zbog čega je i dobio ime Istočni grad. U turističkome smislu nije previše zanimljiv, ali ono što ga odlikuje jest shopping. Naime, zbog niže stope poreza na uvoz te relativno povoljnih cijena elektronike, luksuznih brandova, parfema, kozmetike i satova, mnogi Brazilci, Argentinci i drugi turisti masovno dolaze u Paragvaj kako bi sve ove stvari kupili po nižoj cijeni. To posebno vrijedi za kupce iz Brazila, gdje je porez na uvoz jedan od najvećih u svijetu. Sve ono što oni imaju u svojim trgovačkim centrima, u Paragvaju plaćaju gotovo 40% jeftinije. Zato im je bolje kupovati u susjedstvu, pogotovo kada se u obzir uzme neposredna blizina grada od oko desetak minuta hoda te slobodan granični ulazak bez vize, pečata ili prevelike kontrole. I da, ukoliko planirate pecanje pečata kao suvenira u svojoj putovnici, don’t bother. Ne daju ih.

U vruće kasno poslijepodne ovo mjesto čini se kao grad duhova. Nakon napornog jutarnjeg radnog vremena i tisuće posjetitelja i kupaca iz okolnih gradova i država uslijedili su muk, pustoš i prazne ulice. Ciudad del Este je isključivo trgovački grad, ovdje nema lijepe arhitekture, trgova i parkova, očigledno je da se sve gradilo veoma brzo i praktično, a gotovo svi objekti su skladišta, trgovine ili poslovni prostori. Osim toga, u centru gotovo da nitko i ne živi, osim trgovaca koji u popodnevno vrijeme običavaju zatvoriti trgovine zbog sieste ili velikih vrućina. Budući smo se ovdje našli u vrijeme ljeta temperature nisu padale ispod 30 stupnjeva, a količina vlage bila je izuzetno visoka.

Još jedna zanimljiva stvar vezana uz Paragvaj jest prikaz cijena. Valuta države je guaraní, a jedan američki dolar iznosi 7,5 tisuća guaranija. Tako primjerice perilica rublja od 400 dolara iznosi 3 milijuna guaranija te je njihov prikaz cijena na etiketama najčešće izražen ovako: 20x150.000. I ne, to nije inflacija, već takozvani kredit (crediário), vrlo čest prikaz u trgovinama Latinske Amerike koji označava mjesečno plaćanje od 150 tisuća guaranija kroz 20 mjeseci, iako se proizvod, naravno, može platiti odjednom.

U Brazil smo se vratili istim putem kojim smo i došli - preko Mosta prijateljstva (Ponte da Amizade) na rijeci Paraná. Lokalna granična policija pokazala nam je proceduru prijave formulara za ulazak u zemlju. Trebali smo ga skenirati preko bar-koda, ispuniti i poslati lokalnoj policijskoj upravi koja će ga pregledati zajedno s putovnicom na šalteru. Redovi na granici za Brazil su ogromni, administracija je dosta loša i bilo je potrebno mnogo strpljenja. Također je važno naglasiti da duty free limit iznosi 500 dolara. Ukoliko se taj limit prijeđe, tada se plaća dodatan porez.

U zagrljaju slapova

Nacionalni park Iguaçu, tj. Iguazú, ovisno jeste li iz Brazila ili Argentine, jedna je od najspektakularnijih svjetskih prirodnih atrakcija, pod zaštitom UNESCO-a. Pripada području Atlantske prašume (Mata Atlântica), velikog bioraznolikog ekološkog sistema i u njemu se nalazi jedan od najvećih sustava vodopada na svijetu - Slapovi Iguaçu na rijeci Paraná. Čitav sustav, dug oko 2,7 kilometara, sastoji se od 275 različitih slapova, a veći je i od Slapova Niagare.

Da ne dužim previše, park je u globalu ogroman i trebat će vam barem dva puna dana ukoliko želite potpuni doživljaj. Naime, brazilska i argentinska strana potpuno su drugačije, ali se savršeno komplementiraju. Dok je Brazil više turistički nastrojen i nudi fantastičan pogled na cjelokupni sistem slapova te vožnju brodom do samog vodopada i ispod njega, Argentina je s druge strane stvorena za avanturiste: u svojem vlasništvu posjeduje većinu sistema, tako da se ondje događa potpuni kontakt s prirodom.

Argentinski Iguazú

Posjetio sam obje strane, za argentinsku je potreban cijeli dan. Ulazak u argentinski teritorij unutar samog Parka nije moguć, potrebno je prije posjete prijeći državnu granicu, što nije preveliki problem, budući da možete pozvati taksi u Brazilu, a vozač će vas prevesti preko granice sve do samog ulaza u argentinski dio Parka. Na granici smo dosta čekali, ali nismo morali izlaziti iz auta. Po ulasku u Argentinu odmah sam zamijetio koliko je ovaj dio mnogo razvijeniji od Brazila. Ceste su im bolje, a i doživljaj je više europski.

Cijena ulaznice iznosi oko 45.000 pesosa (otprilike 30 eura) te obuhvaća čitav argentinski dio Parka, uključujući gornju i donju pješačku rutu, vožnju ekološkim vlakićem te posjetu glavnoj atrakciji Vražje grlo (Garganta del Diablo).

Vožnja vlakićem prilično je simpatična, vozi dosta polako tako da stignete razgledavati džunglu, a djeca će biti posebno oduševljena. Staje na jedno dvije ili tri stanice, ovisno koju lokaciju želite posjetiti; mi smo se vozili do posljednje koja vodi do Vražjeg grla.

Po izlasku iz vlaka čeka vas još jedno pola sata hoda po gornjoj pješačkoj ruti preko staza, odnosno mostića postavljenih duž rijeke Parané. Doživljaj dosta podsjeća na posjetu Plitvičkim jezerima, samo što je ipak ovo prava džungla: rijeka je brza i virovita, vegetacija je tropska, a na stazi biste mogli pronaći i različite egzotične životinjice. Također, sunce je ovdje nemilosrdno. Obavezno se zaštitite budući da prijelaz preko rijeke nema previše hlada.

Došavši do krajnje i najatraktivnije točke čitavog Parka, Vražjeg grla, jedino što sam u tom trenutku pomislio bilo je “Wow…..” Sam taj pogled na snagu i ljepotu prirode ostat će mi u sjećanju za čitav život. Stajanje doslovno iznad samog vodopada, osim vizualnog, donosi i taktilno iskustvo - snaga slapova vrlo je jaka, pa se osjeća fini nalet hladnoće. S obzirom da je ova lokacija izrazito popularna gužve su dosta velike i treba se oboružati strpljenjem dok se ne oslobodi mjesto za nekakav eventualni selfie.

Povratak do glavnog ulaza smo uglavnom kombinirali vožnjom vlakićem i pješačkim rutama po džungli. Nekoliko smo puta stali i odmorili, a nije manjkalo ni bogate faune: tukani, iguane, ogromni leptiri i koati stalni su stanovnici okolice.

Hrana u restoranima na argentinskoj strani dosta je skuplja od Brazila. Uglavnom se važe u kilogramima, koliko uzmete toliko platite. Za 20-25 eura po osobi može se dobro najesti. Suveniri su slične cijene, ali je definitivna preporuka kupiti neki ručno rađeni predmet, primjerice rezbarene drvene figure životinja, glazbene instrumente, nakit ili posudice od domorodačkog Guaraní stanovništva koje prodaje svoje proizvode unutar parka. Cijene kod njih nisu fiksne i lako se možete cijenkati sa njima.

Brazilski Iguaçu

Brazilsku stranu posjetio sam dva dana kasnije. Njene su glavne karakteristike ljepši pogled na slapove, lakše pješačke staze i bolja organizacija. Ovdje će svakako uživati svi oni koji samo žele dobre fotke panorame za Instagram, laganu šetnju bez potrebe za sportskim backgroundom ili su ovdje samo turistički.

Za brazilski dio bit će vam dovoljna 3 do 4 sata. Cijena ulaznice iznosi 120 reala (20 eura), odnosno 400 reala (60 eura) ukoliko želite dodatno iskustvo vožnje Macuco Safari brodom po rijeci sve do ispod slapova. Tura traje pola sata, a doživljaj je neprocjenjiv: plovidba divljom Paranom, pogled na slapove izbliza i vožnja ispod njih nezaboravno je iskustvo i apsolutno se isplati. Ipak, bit ćete mokri do gole kože, pa sa sobom uzmite ekstra odjeću u vodootpornom ruksaku. Tura od broda do izlaza sastoji se od lagane šetnje i vožnje otvorenim turističkim kombijima po džungli.

Brazilsko ruralno iskustvo

Brazilska savezna država Paraná pravi je primjer tropskog odmora na seoski način: opuštenost lokalnog stanovništva, prekrasna polja suncokreta, crvena zemlja, palme… Ovaj dio Brazila daje jedan od najvećih doprinosa brazilskome izvozu dobara koji je među najjačima u svijetu. Ljudi se uglavnom ovdje bave agrikulturom i uzgojem domaćih životinja od kojih se posebno ističu konji i krave, pa ima dosta tzv. kauboja (gauchos). Okolica je vrlo mirna i navečer se često ne čuje ništa osim zrikavaca, sova i ćukova.

Zadnje dane na ovoj prekrasnoj lokaciji proveli smo uživajući. Opuštali se, upoznavali autohtonu kulturu seoskog Brazila i isprobavali brazilsku kuhinju kod kuće. Napravili smo Ensopado amarelo - žuti gulaš s govedinom, mangom i kukuruzom. Namirnice smo kupovali u lokalnim supermarketima bogatim različitim vrstama mesa, tropskog voća i gomilom povrća.

Iduća stanica - Rio de Janeiro!

Nastavak brazilske avanture je ovdje.