U ritmu Brazila (4/4): Dašak Afrike u egzotičnoj Bahiji

Naša jednomjesečna južnoamerička avantura završava se u vrućoj Bahiji, saveznoj brazilskoj državi smještenoj na sjeveroistoku zemlje, uz sami ocean. Osim živopisnog grada Salvadora koji veoma uvjerljivo dočarava povijest lokalnog stanovništva i odaje blagi šarm Afrike, također smo posjetili i obalu Atlantika te nekoliko dana proveli uživajući u lijenim poslijepodnevima na kilometarski dugim plažama i šetajući ulicama simpatičnih ribarskih gradića.

Budući da nismo uspjeli pronaći karte za izravan let Rio de Janeiro - Salvador, izabrali smo jeftiniju varijantu s presjedanjem u São Paulu gdje smo prenoćili jednu večer u blizini aerodroma Cogonhas. Noćenje u obližnjem hotelu iznosilo je oko 60 eura, a u cijenu je bio uključen i doručak. Iskustvo na recepciji tog hotela neću nikada zaboraviti - umjesto klasičnog velikog deska sa recepcionerima u odijelu dočekala nas je vrlo simpatična žena koja je doslovno pored liftova sjedila za stolom improviziranim od kutija sa laptopom u rukama. Dalo se zaključiti da je hotel bio jeftiniji te u procesu nekakve renovacije, a i boravak je bio vrlo ugodan, pa ovo nije bila kritika već više mala anegdota o bezbrižnosti Brazilaca koji se previše ne zamaraju trivijalnim stvarima.

Let za Salvador imali smo iduće jutro oko 8 sati. Trajao je nešto manje od dva sata, pa smo veċ prije 10 sletjeli u Salvador na istoimeni aerodrom.

Srce afričke kulture

Salvador je smješten na sjeveroistočnoj obali Atlantskog oceana. Sa svojih 2,5 milijuna stanovnika peti je najveći brazilski grad, sjedište brazilske savezne države Bahia, te jedno od najstarijih kontinuirano naseljenih mjesta na oba američka kontinenta. Budući da se nalazi na sjeveru Brazila, tik uz ekvator, prevladavaju tropska klima i veće vrućine. Osim klasičnih mnogobrojnih favela na ulazu u Salvador, atmosfera je ovdje skroz drugačija nego na jugu države. Grad je srce afričko-brazilske kulture i jedno od najvećih mjesta povijesne zajednice afričkog stanovništva u obje Amerike.

Zanimljiva crnačka brazilska kultura, umjetnost plesova sambe i capoeire, Candomblé religija i Yoruba jezik dominiraju čitavim gradom koji je u prošlosti bio najveća luka robova u Amerikama. Milijuni su brodovima iz obližnje Afrike dolazili u Brazil preko glavne gradske luke u Salvadoru kako bi radili na plantažama i služili bogato stanovništvo. Godine 1888., nakon dosta kasnog ukidanja ropstva, potomci doseljenika ostali su u Brazilu i najčešće se nastanjivali u Bahiji.

Tijekom 1970-ih aktivističke grupe Ilê Aiyê i Olodum potakle su svijest o afričkom nasljeđu i popularizirale ga kroz utjecaj mode, muzike, obrazovanja i festivala. Njegovanje crnačke kulture, ponos i otpor rasizmu ostali su prisutni do danas, pa se po gradu često mogu vidjeti grafiti i naljepnice Black power.

U turističkom smislu, grad je vrlo zanimljiv. Živahan, ali opušten, veoma je šarenolik i spiritualan. Ima ogroman povijesni značaj, možda i veći od poznatijh São Paula i Rija. Tijekom portugalske vladavine imao je status glavnog brazilskog grada kroz čitavo 17. stoljeće, pa centar obiluje kolonijalnom arhitekturom i starim crkvama.

S obzirom da nismo imali previše vremena, zadržali smo se uglavnom u staroj gradskoj jezgri (Pelourinho). UNESCO-m zaštićeno područje sastoji se uglavnom od zgrada i kuća jarkih pastelnih boja, a glazba i miris marihuane šire se kamenom popločenim ulicama. Ljudi su ovdje nasmijani i opušteni, ulični svirači pjevaju i plješću u ritmu, pa imate osjećaj kao da ste u nekom filmu.

U središtu jezgre nalazi se Praça Terreiro de Jesus, trg sa lijepo uređenim parkom, palmama i fontanom. Osim mnogobrojnih uličnih zabavljača i prodavača koji obitavaju trgom, upoznao sam se i s umjetnikom koji mi je za malu cijenu htio oslikati ruku. Budući da je pričao španjolski, pristao sam pa smo malo razgovarali i saznao sam da je doseljenik iz Venezuele. Ovdje su ulični prodavači dosta uporni i ne prihvaćaju ne kao odgovor, pa je najbolje samo biti susretljiv i pristojno ih odbiti bez ignoriranja.

Trg je pun lokalnih trgovina odjeće, suvenirnicama i restoranima, tako da smo odlučili isprobati autohtone specijalitete. Cijena hrane ovdje nije paprena, ali zato ukus je. Naime, karakteristična kuhinja Bahije koristi mnogo začina. Na našem tanjuru našli su se Moqueca - kremasti gulaš od morskih kozica, kokosovog mlijeka, aromatičnog bilja i chili papričica kuhan u zemljanom loncu, riža te brazilska salsa (Vinagrete), kiselkasta mješavina rajčice, krastavaca, paprike i luka. Naručili smo i klasičnu Farofu (prženo brašno od manioke pomiješano s maslacem, slaninom, jajima i začinima), Pirão (narančasta kremasta kaša od ribljeg temeljca i manioke) i Queijo coalho (tradicionalni prženi brazilski sir).

Nakon uksunog ručka svratili smo do obližnjeg Samostana Svetog Franje (Igreja e Convento de São Francisco). Jedan od poznatijih kompleksa povijesne jezgre ističe se svojim stilom iz kolonijalnog razdoblja i vrlo je očuvan, a osim atrijuma i kapelice posjetili smo i crkvu.

Putem do posljednje lokacije svratili smo u lokalni kafić na espresso i zasladili se ukusnim gelatom u jednoj od poslastičarnica.. Osim toga, moja apsolutna preporuka je u jednoj od suvenirnica kupiti autohtone figurice od rezbarenog drveta, vrlo su originalne i vjerodostojno prikazuju lokaciju na kojoj ste bili.

Po izlazu iz stare jezgre prošli smo kroz područje Praçe de Sé i našli se na trgu Thomé de Souza s kojeg se fantastično vidi već spomenuta povijesna luka. U luku se možete spustiti liftom Lacerda. Veoma poznata turistička atrakcija visoka 70 metara prvo je urbano dizalo na svijetu, otvoreno 1873. godine te spaja gornji, povijesni dio grada (Cidade alta) i donji dio (Cidade baixa).

Pozdravili smo se sa Salvadorom i pozvali taksi koji će nas odvesti na iduću lokaciju. Ovaj grad, iako nešto brutalniji od São Paula i Rija, ostat će nam u lijepom sjećanju i zaista smo uživali u njemu.

Tropski raj

Zadnja tri dana u Brazilu proveli smo u mjestu Imbassaí. Uber od Pelourinha u Salvadoru do lokacije platili smo oko 130 reala (20 eura), što za sat i pol vožnje nije bila nimalo loša cijena.

Udaljen 90 kilometara sjeverno od Salvadora, ovaj simpatičan ribarski gradić nalazi se u općini Mata de São João. Ljubiteljima nogometa možda će ime Mata de São João zvučati poznato, budući da je okolica bila domaćin hrvatske repke za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva 2014.

Preko Airbnb-ja smo nekoliko dana ranije iznajmili kuću u luksuznom privatnom resortu nedaleko od centra Imbassaija gdje uglavnom obitavaju bogataši u svojim vikendicama. Cijela zajednica je ograđena i čuvaju je zaštitari, pa imate dojam potpunog mira. Vidjeli smo mnoge kuće otvorenih vrata sa ostavljenim stvarima na terasama i djecu koja se igraju na ulicama. U resortu se također nalaze komunalni bazen s beach barom, hoteli s pet zvjezdica i sportski tereni. Noćenje u apartmanu iznosi 160 eura.

Resort se smjestio tik uz prirodni rezervat (Reserva Natural de Imbassaí), zaštićeno ekološko područje u kojem obitavaju bioraznolika flora i fauna tipične za atlantsku obalu. Egzotične papige i iguane prevladavaju ovim područjem i često smo ih vidjeli na području resorta. Osim toga, u parku se nalaze pješčane dine, drveće mangrova i velika šuma palmi, a turisti su ovdje vrlo opušteni, sunčaju se ili uživaju u vožnji kajakom.

Spektakularne oceanske pješčane plaže bile su apsolutni highlight mojeg putovanja u Brazil. Na određenim mjestima potpuno su prazne, pa izgledaju čisto i netaknuto, često ostavljajući dojam kao da se nalazite na pustom otoku.

Imbassaí je vrlo maleno oceansko mjesto. Nema puno turističkih atrakcija, ovdje su glavni adut ocean i plaže. Vrlo je opušteno i nije lažno kao na tipičnim poznatim lokacijama. Prošetali smo gradićem i pojeli ručak u jednom od restorana na plaži koji inače uslužuje samo goste obližnjeg hotela.

Već prije sam spomenuo kako su Brazilci zaista topli i pristupačni i ne zamaraju se trivijalom, pa nas je osoblje posjelo za stol bez obzira na to što nismo bili gosti hotela, a konobarica nas je unaprijed ljubazno upozorila da ćemo platiti samo manju dodatnu kompenzaciju. Hrana je bila ukusna, a i za količine porcija cijena je bila sasvim okej. Osim paste u pesto umaku, naručili smo i kremastu juhu od morskih plodova, bruschette sa rajčicom, svježu povrtnu salatu, rižu i farofu.

Nakon ukusnog ručka nastavili smo kupanje i uživanje pod poslijepodnevnim brazilskim suncem i u hladu mnogobrojnih visokih palmi.

Nježni divovi Oceana

Posljednjeg dana posjetili smo gradić Praia do Forte koji se nalazi 16 kilometara južnije uz obalu. Za razliku od opuštenog Imbasaija, ovdje je atmosfera mnogo kaotičnija. Mjesto je nešto veće i obiluje turistima, suvenirnicama, slastičarnicama, restoranima i turističkim trgovinama, pa podsjeća na europska ljetovališta. Uglavnom se ni po čemu ne izdvaja od tipičnog gradića na obali, vidjeli smo lokalnu crkvu i svjetionik na grebenima.

Ipak, najzanimljivi dio bila je posjeta biološkom institutu Projeto Tamar Praia do Forte, neprofitnoj organizaciji koja se bavi očuvanjem biološke raznolikosti. Otvoren 1980. godine kao istraživački centar posvećen zaštiti ugroženih morskih kornjača na brazilskoj obali, danas je jedna od najvažnijih institucija u Brazilu i poznata turistička atrakcija.

Osim muzeja, ovdje se nalazi i edukacijski prostor gdje upoznajete opasnosti prekomjernog ribolova i plastičnog zagađenja. Nakon toga možete prošetati vanjskim prostorom u kojem se nalaze akvariji s ogromnim kornjačama i morskim psima. Naime, posebnost ovog centra je što ove životinje nisu ovdje kako biste ih gledali zatvorenima kao u zološkom vrtu. To su većinom ozlijeđene jedinke koje se nalaze na trenutnoj rehabilitaciji ili mlade vrste koje odrastaju u sigurnom okruženju prije puštanja u ocean. Ovdje ćete upoznati glavate i karetne želve i maslinaste Ridley kornjače.

Centar je najbolje posjetiti ujutro budući da nema mnogo ljudi. Ipak, čuli smo da u sumrak osoblje pušta kornjače iz akvarija, što je prava atrakcija za djecu. Cijena ulaznice je 50 reala (oko 10 eura), a za posjet izdvojite nekih dva sata. Osim toga, tu se nalazi i suvenirnica sa službenom bio proizvodnjom Projekta Tamar. Iako odjeća nije od prirodnih materijala, oni su svejedno 100% reciklirani i izradile su je lokalne kompanije. Kupio sam jednu majicu sa simbolima kornjača, čisto u svrhu uspomene. Cijene su ok.

Vrativši se apartman, prije pakiranja stvari još jednom smo otišli na obližnju plažu, posljednji se put okupali i pozdravili s Oceanom. Idućeg jutra imali smo let iz Salvadora za Lisabon koji je trajao je oko sedam sati, pa smo u avionu uspjeli nešto i odspavati. Ova brazilska avantura će mi ostati u prelijepom sjećanju, a nadam se da ću magični Brazil vidjeti opet i opet i opet…