U ritmu Brazila (3/4): The Boy from Ipanema

Postoje gradovi koje posjetiš i oni koje doživiš. Rio de Janeiro pripada ovoj drugoj skupini. Život se ovdje odvija na toplim pješčanim plažama, uz zvukove sambe i miris oceana. Svakako, nije sve kao na filmu, ali tu i tamo dogodi se neki trenutak u kojem shvatiš zašto su o ovome mjestu napisane tolike pjesme. To može biti pogled s magičnog Corcovada, šetnja uz Copacabanu ili prizor mladih ljudi preplanulih tijela koji na Ipanemi bezbrižno igraju odbojku na pijesku. Ima Rio svojih mana, ali nekako sam shvatio da on jednostavno nije grad koji želi da ga razumiješ. Samo je dovoljno da ga osjetiš.

Na aerodrom Galeão u Rio de Janeiru sletjeli smo avionom kompanije GOL, nešto prije 14 sati. Ugodan let od Iguaçua trajao je svega dva sata. Napokon je došlo vrijeme da upoznam grad o kojem mašta čitav svijet.

Razbijanje predrasuda

O Riju kao jednom od najpoznatijih svjetskih gradova te domu sambe i kultnog Karnevala mislim da nema potrebe mnogo pisati, budući da opće informacije generalno svatko barem malo zna. Ipak, za početak ću reći dvije stvari koje sam o njemu spoznao za vrijeme svog boravka.

Grad je školski primjer takozvane turističke zamke. Bio sam u Parizu, Dubaiju i New Yorku, ali ni u jednoj od spomenutih destinacija nisam vidio toliku količinu ljudi kao na popularnim atrakcijama Rija. Tako, primjerice, za ulaz na Šećernu glavu ili Kip Krista Iskupitelja možete izgubiti pola dana samo čekajući u redu. Pohlepa lokalnih vlasti ili samo loša organizacija? Nisam siguran, ali svakako bi to moglo značajno narušiti vaš krajnji dojam o Riju.

S druge strane, sve predrasude koje sam imao o ovome gradu totalno su se razbile. Tipični stereotipi o Riju kao opasnome mjestu gdje taksisti na semaforima duž avenija ne staju iz straha da će biti opljačkani te o kaosu i borbama lokalnih bandi koje vladaju noću na ulicama ne drže vodu, grad funkcionira sasvim normalno, iako, kao i u svim većim gradovima valja biti oprezan da ne završite pokradeni. Ne preporučuje se nošnja raskošnog i upadljivog nakita i satova, a posjete za većinu favela strogo su zabranjene, budući da se ni lokalno stanovništvo, a ni policijske snage ne usude ulaziti u takozvana no-go susjedstva. Na kraju krajeva, nismo svi Michael Jackson.

Pod palmama Rija

Rio de Janeiro nalazi se na obali južnog Atlantskog oceana. Centar grada u kojem smo proveli idućih tjedan dana je uglavnom smješten uz morsku luku Maravilha te svjetski poznate plaže Copacabanu i Ipanemu, a klima je tropska, vruća i vlažna.

Grad se suočava sa velikim problemom gužvi u prometu, pa je preporučljivo na sva odredišta oko centra krenuti najmanje sat vremena ranije. Ulice su pune sportski nastrojenijima i često ćete ih vidjeti u šetnjama uz kilometarske duge plaže. Primjerice, Copacabana spaja dva kraja centra grada, pa ga je čitavog moguće proći i pješke, ovisno koliko vremena imate.

Odsjeli smo u hotelu Sheraton u susjedstvu Vidigal, udaljenom petnaestak minuta jugoistočno od centra grada. Osim fantastičnog pogleda, blizine plaže i raskošnih soba, Sheraton u svojem sklopu ima i vanjski restoran, beach bar, teretanu i bazen. Cijena u vrijeme siječnja varira od 300 do 400 eura za noć, no nakon novogodišnje euforije mogu se naći i mnogo jeftinije sobe.

Čitav boravak u Riju većinom nas je pratilo tropsko vrijeme. Kiša je, barem u naletima, padala gotovo svaki dan, a uglavnom je bilo oblačno i vrlo sparno. Sreću sa potpuno sunčanim vremenom imali smo samo drugi dan boravka, pa smo ga iskoristili za šetnju centrom grada.

Tri ljepotice Rio de Janeira

Od mnogobrojnih plaža Rija tri su najpoznatije: Copacabana, Ipanema i Leblon. Svaka nazvana po južnim četvrtima grada u kojima se nalaze, razlikuju se po osobnostima koje savršeno oslikavaju duh Rio de Janeira.

Već dobro poznata Copacabana, legendarna plaža duga četiri kilometara, ponos i srž svakog Brazilca, po običaju je puna ljudi, mahom turista, obitelji s djecom i starijih stanovnika Rija. Tu se događa priča, druženje, vika i muzika, a trgovine, barovi i restorani vrlo su živahni i odaju pravu ljetnu atmosferu. Uža je pa imate osjećaj “čovjeka na čovjeku”. Nakon tradicionalnog novogodišnjeg dočeka plaža je zaista sređena tako da nitko ne bi ni pomislio kako je samo prije tjedan dana na njoj stajalo više od milijun ljudi.

Kultna Ipanema smještena južnije uz obalu, odlikuje se modernijom, sportskom energijom i iz nje potječu svi trendovi vezani uz izgled, muziku i sport. Nešto šira, ali kraća od Copacabane, duž svojih 2.5 kilometara sastoji se uglavnom od vježbališta, terena za odbojku i nogomet te ogromnih prostora za vanjski aerobic. Tu ćete naletjeti na surfere, sportaše, nabildane influencere i umjetnike, a s obzirom da njeguje gay kulturu, ne čudi da je proglašena za jednu od najseksipilnijih na svijetu.

Leblon je najjužniji, vrlo je moderan, također sportski orijentiran i dijeli obalu sa Ipanemom, ali dosta je čišći i sigurniji. Dug je “samo” jedan kilometar. Nema previše ljudi, pa ovdje sa sigurnošću možete ostaviti svoje japanke i ručnik bez straha kada odlazite na kupanje. Od svih triju Leblon je najmondeniji, profili posjetitelja su više ‘champagne-classy’ iako i dalje podsjeća na Ipanemu.

Brazilci jako njeguju beach kulturu. Njima plaže nisu samo mjesto gdje dolaze, okupaju se i odu doma, oni tu žive svoj svakodnevni život. Dane nakon poslova provode na plažama, ovisno o tome koji su tip. Sunčanje prepuštaju turistima; oni vole sportove i većinom vježbaju. Simpatični su, spontani, susretljivi i efortlessly sexy, lako ćete razlikovati Brazilca u Riju od turista, pogotovo onih nadmjenijih iz Europe, ili pak onih koji sa sobom nose brazilske zastave za potrebe photoshootinga.

Šećerna glava - Užarena glava

Šećerna glava (Pão de Açúcar) je strma monolitna stijena visoka 400 metara i jedan od simbola Rio de Janeira. Nalazi se u jugozapadnom susjedstvu Urca, a s vrha brda puca pogled na zaljev Guanabara i Atlantski ocean. Budući da je jedno od najatraktivnijih područja u gradu, oboružajte se ogromnim strpljenjem ako je želite posjetiti. Naime, karte po cijeni od oko 25 eura možete rezervirati i mjesecima unaprijed, ali kilometarske redove na ulaz u žičaru nećete zaobići. I to je jedna od već spomenutih zamki za turiste o kojima sam ranije pričao.

Dobili smo savjet da je najbolje vrijeme za posjetu zalazak sunca, pa smo već oko 4 popodne bili na plaži Vermelha, na ulazu za žičaru koja vozi svakih 15-20 minuta. Zalazak je prošao, počelo se i mračiti, a glave su nam nakon prvobitne užarenosti zbog loše organizacije postale lagano umorne. Nakon jedno dva sata provedenih u redu, pa dodatnih sat vremena čekanja u području između presjedanja žičara Morro da Urca, te nekoliko manjih incidenata prouzrokovanih užarenim glavama, napokon smo stigli na vrh Šećerne glave. Na vrhu se nalaze suvenirnica, restoran i prostor za šetnju, a cijene su očekivano paprene. Već je pala večer, ali noćna panorama na grad zaista je bila riomantična :)

Da li se zaista isplati? Na kraju, jednom kada i dođete na vrh, možda čak i da, ali organizacija je dosta loša. Ako niste preveliki ljubitelj klasičnog turizma i čekanja u redovima dužeg od vremena kojeg biste proveli na mjestu koje želite vidjeti, tada bolje razmislite. Jeftinije ili čak besplatne opcije pogleda na grad možete lako pronaći na internetu. Ipak, vjerujem da je u podsezonama ovakvo iskustvo mnogo drugačije. Mogućnosti za manje gužve zasigurno su veće, slično kao kod posjete atenskom Akropolisu u vrijeme zime. S druge strane, ako ste u posjeti za vrijeme ljetne sezone, moja osobna preporuka je - Odite. Koga briga, jednom ste u Riju…

Doček raširenih ruku

Svatko tko prvi put dolazi u Rio de Janeiro na svoju listu pod obavezno stavlja posjetu možda i najpoznatijem simbolu grada - Kipu Krista Iskupitelja (Cristo Redentor). Ovaj kip, visok 40 metara, koji je kao poklon Francuske Republike Brazilu na brdo Corcovado stigao početkom 30-ih godina prošloga stoljeća nije samo važan u turističkom i povijesnom smislu. On je također simbol Kršćanstva brazilske države te jedno od novih sedam svjetskih čuda.

Zaputili smo se ka Corcovadu već u jutarnjim satima, ne želeći ponoviti istu grešku kao prethodnog dana. Ovo brdo visoko 700 metara nalazi se u četvrti Alto da Boa Vista, smještenoj sjevernije od centra. Klima je ondje dosta blaža, većinom zahvaljujući višoj nadmorskoj visini i velikoj količini šuma. Pozvali smo uber koji nas je dočekao ispred hotela, vožnja je trajala 40-ak minuta. Već na ulazu u Corcovado Park, kod centra posjetitelja Paineiras, počele su se stvarati gužve na strmoj ulici te smo izašli iz automobila kako bismo prošetali. Ulaz u Park uglavnom je kaotičan: hrpe turističkih grupa i specijalnih Corcovado autobusa koji voze do vrha te kilometarske gužve ponovo su me nagnale na razmišljanje o Riju kao gradu upitne organizacije pune turističkih zamki. Naime, ni tu nije posebno važno kada ste rezervirali svoje karte i jeste li ih kupili ranije ili na dan posjete. Izbjeći redove nećete, bilo za prodaju ili vožnju.

S druge strane, možda je i bolje kupiti ulaznice na licu mjesta, budući da internet vrvi lažnim stranicama koje prodaju karte za Kip Krista, tako da valja biti oprezan kako ne biste ostali prevareni. Cijena ulaza na sam vrh gdje se nalazi Kip je 130 reala (oko 20 eura) i u nju ulazi vožnja Corcovado autobusom.

Ipak, bez obzira na to što smo svoje karte kupili par dana ranije, nakon jučerašnje greške s dugim čekanjem u redu koju nismo opet htjeli ponoviti, uzeli smo stvari u svoje ruke i na Google mapi saznali da postoji druga, manje poznata opcija. Naime, planinarska staza Sendero a pie, dio veće šetnice Trilha Parque Lage para o Corcovado u okolnoj džungli, također vodi do vrha Corcovada i na nju se možete priključiti nedaleko od glavne postaje. U tom slučaju na samom vrhu naplaćuje se ulaz od pola ukupne cijene. Ako ste fizički spremniji i želite drugačije iskustvo ovu rutu apsolutno preporučujem, trebat će vam jedno sat vremena penjanja, a pogled sa različitih lokacija na putu zaista oduzima dah.

Na vrhu očekivana situacija: gomila ljudi, prodavači religijskih sitnica i suvenirnice. Sa velike terase podno kipa pruža se fenomenalan pogled koji najčešće viđate na razglednicama iz Rija - na zaljev Guanabaru, Šećernu glavu i zapadni dio centra grada. S desne se pak strane mogu lijepo vidjeti Copacabana i Atlantski ocean.

Ukoliko se uspijete progurati među gomilom do nekog slobodnog mjesta uz ogradu možda uspijete napraviti i par dobrih slika. Mi smo stajali blizu samog ruba jedno petnaestak minuta čekajući da se oblaci malo povuku pa da napravimo nekoliko fotki, ali nismo imali previše sreće taj dan.

Naravno, uz standardno velike gužve, na ovoj lokaciji u Riju morate biti posebno oprezni sa prognozom: oblačno vrijeme znatno može narušiti kvalitetu vaše posjete. Često se, osim pogleda na grad, zbog oblaka ne vidi ni kip. Pazite da, ukoliko je moguće, dan bude sunčan.

izgubljeni u džungli

Odlučili smo se vratiti do grada istom planinarskom stazom Trilha Parque Lage para o Corcovado na koju smo se u Paineirasu bili priključili za uspon. Ovoga puta spustili smo se duž cijele staze. Osim nekoliko planinara i domaćih stanovnika na izletu, nismo naletjeli na mnogo ljudi. Vidjeli smo male vodopade, prelazili potoke i uživali u suptropskoj atmosferi šume pune egzotičnih stabala. Osjećao sam se kao da se nalazim u nekoj džungli, a ne u parku udaljenom nekoliko stotina metara od gradske vreve. Spust je trajao jedno sat i pol, nismo previše žurili.

Na podnožju Corcovada zatekli smo se u gradskom parku Parque Lage, u sklopu Botaničkog vrta (Jardim Botânico). U parku se nalazi vila, bivša rezidencija industrijalca Henriquea Lagea i njegove supruge, operne pjevačice Gabrielle Besanzoni. Uređena u talijanskom stilu, 1957. godine proglašena je kulturnim dobrom grada i od velikog je povijesnog značaja.

Atrijum vile u kojem se nalaze elegantni kafić, galerija i restoran odiše europskom energijom, a pogled s ulaza sa kojega se vidi fontana u središtu i Corcovado u pozadini je zaista slikovit. Osim toga, vilu okružuje i bajkoviti park: vrtovi puni kraljevskih palmi uređeni europskim stilom i klupice za odmor daju dašak sofisticiranosti. Ulaz u atrijum se ne naplaćuje, a želite li posjetiti unutrašnjost vile platit ćete neki simboličan iznos.

Zgrada vile dijeli prostor sa Akademijom likovnih umjetnosti (Escola de Artes Visuais do Parque Lage) te me je jedna od studentica škole zaustavila i upitala može li za nekoliko reala napraviti moj portret. Kroz desetak minuta talentirana cura napravila mi je lijepu uspomenu iz Rija koju možete vidjeti u nastavku teksta.

Novo lice stare luke

Idući dan posvetili smo isključivo gradskom području unutar zaljeva Guanabare, poznatom i kao Região Portuária. Posjetili smo stari centar Rija i Muzej Budućnosti u glavnoj luci Maravilha.

Započeli smo obilazak susjedstvom Gamboa, jednom od najstarijih i u prošlosti najglamuroznijih četvrti grada. Gamboa je s vremenom zbog atraktivne lokacije u blizini luke izgubila svoj artistokratski sjaj, ali i danas odiše šarmom kojeg teško da ćete pronaći u takozvanom Novom Riju.

Zbog Olimpijskih Igara održanih 2016. ova četvrt je znatno revitalizirana, pa se osim starih industrijskih zgrada uređenih u moderne umjetničke galerije u njoj nalazi i mural Etnias brazilskog umjetnika Eduarda Kobre. Djelo oslikano grafitima prikazuje geometrijske šarenolike oblike lica domorodaca sa svih kontinenata. Skoro tri kilometara dug, ovaj mural proteže se duž čitavog Olímpico Bulevara (Orla Conde), a donedavno je bio najveći na svijetu.

Hodajući duž bulevara imate osjećaj kao da se nalazite na urbanom i veoma kul mjestu u boemskom stilu. Naletjet ćete na različite sajmove na kojima možete jeftino kupiti suvenire, odjeću i hranu, a na nekim štandovima su posebno kreativni, pa za nekoliko reala možete naručiti da vam izrade dresove brazilske reprezentacije sa željenim imenom na njima. Meni je ovo odlično poslužilo kao poklon za tatu.

Došavši do kraja bulevara našli smo se u samom središtu starog Rija, na trgu Mauá (Praça Mauá). Velik i nedavno obnovljeni trg predstavlja zajedničku točku između glavne luke i ulaza na aveniju Rio Branco. U samom središtu nalazi se statua posvećena brazilskom političaru i bankaru Irineu Evangelisti de Sousa, a kroz trg prolazi i gradski tramvaj. Nakon nekoliko fotki koje smo tamo snimili krenuli smo prema obližnjem muzeju, a putem su nas zaustavljali ulični prodavači koji su nam htjeli prodati vodu i slične sitnice po visokim cijenama.

Znanstveni Muzej Budućnosti (Museu do Amanhã) nezaobilazan je dio programa ako se nalazite u razgledavanju Rio de Janeira. Nalazi se neposredno u blizini gradske luke, smješten uzduž doka Mauá. Izgrađen je u neofuturističkome stilu pod palicom španjolskog arhitekta Santiaga Calatrave i predstavlja jedan od simbola revitalizacije starog Rija. Ulaznice po simboličnoj cijeni od oko 5 eura možete kupiti direktno po dolasku, uglavnom nije bilo gužve i ne čeka se dugo na red za ulaz. Ako ste ljubitelj muzeja iskustvo će se zasigurno svidjeti i vama, a zbog jednostavnog prikaza znanosti i djeci. Izložbe su vrlo interaktivne, prikazuju spoj ekološke održivosti i umjetnosti, a posložene su u pet različitih etapa: Svemir, Zemlja, Atropocen, Sutra i Mi.

Turu smo završili obilaskom ostatka staroga centra. Ovaj dio je financijsko i administrativno središte, a od povijesnog je značaja iz razloga što se u njemu nalaze zgrade vladinih organizacija još iz razdoblja dok je Rio bio glavni grad Brazila. Široke avenije, tramvajske pruge i mješavina novih visokih nebodera i starijih šarmantnih zgrada odaju dojam da se stvarno nalazite u jednom od najvećih svjetskih gradova. Iako dosta podsjeća na, primjerice Downtown L.A., Rio je ipak u tom segmentu vremenski pregažen, a izgleda nedovršenije i u odnosu na São Paulo.

Kroz ovaj dio također prolazi i gradska podzemna željeznica, ali ovdje nećete naći previše ljudi, osim onih koji u centru rade i jako puno beskućnika. Za centar mogu slobodno reći da prikazuje stvarniju sliku Rija, nešto slično kao downtown velikih američkih gradova. Smrad urina, prazne avenije za vrijeme vikenda i okupljanje sumnjivih ljudi na određenim lokacijama kao, primjerice kod Željezničkog kolodvora nažalost su surova realnost nekih dijelova. Turisti, a i većina stanovnika najčešće se nalaze na šarenoj, idealiziranoj strani grada uz Copacabanu.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

I Brazilci to itekako znaju.

Globalni kulturni fenomen nogometa koji nadilazi sam sport te izaziva ogromne emocije i osjećaj zajedništva duboko je ukorijenjen u srž svakog stanovnika Brazila. Nisam preveliki fan nogometa, ali moram priznati da ni ja nisam ostao imun na toliku količinu ljubavi koju navijači tamo gaje prema tom sportu.

Estádio Jornalista Mário Filho, skraćeno Maracanã, dom je brazilskog nogometa. Otvoren još za vrijeme pedesetih godina 20. stoljeća, bio je domaćin dva Svjetska prvenstva te je sa kapacitetom od oko 80.000 sjedećih mjesta i rekordom od 200.000 gledatelja svojevremeno bio i najveći svjetski stadion. Smješten je u istoimenoj četvrti i dom je klubova Fluminense i Flamenga.

Karte za turistički obilazak rezervirali smo nekoliko dana unaprijed putem web platforme Viator, a cijena iznosi oko 130 reala (22 eura) po osobi. U cijenu je uključen obilazak stadiona, muzeja, svlačionica i službenih fan shopova. Posebno se naplaćuje fotografiranje na samom travnjaku sa zastavom vaše države i službenim peharom CONMEBOL-a (Južnoameričke nogometne konfederacije). Simpatično osoblje dobro priča engleski, pa će vam objasniti kako doći do mjesta za fotkanje.

Kao što sam već ranije rekao, nisam neki veliki fan ovoga sporta, ali iskustvo posjete Maracani bilo mi je jedno od boljih. Dok hodate hodnicima stadiona maštu vam golica pomisao kako su njima nekad prolazili i Ronaldinho, Pelé, Kaká…

Na valovima Toplog atlantika

Zadnja dva dana boravka u Riju proveli smo u šetnji gradom. Duž Copacabane i Ipaneme nalaze se električni romobili, pa ih možete unajmiti putem aplikacije i provozati se gradom.

Osim toga, Atlantski ocean u Brazilu je vrlo topao, tako da smo iskoristili slobodno vrijeme za kupanje na Leblonu i na Vidigalu podno našeg hotela. Uglavnom imate osjećaj kao da plivate u moru, ali oceanske struje su ipak dosta jače pa znaju naletjeti i veliki valovi.

Svratio sam i u frizerski salon u Leblonu. Obična fade frizura plaća se skoro duplo manje nego u Europi, a nije vam potrebna ni rezervacija termina. Rio nije neki idealan grad ukoliko ste ludi za shoppingom, uglavnom se duž ulica nalaze trgovine odjeće za plažu i sportske opreme. Od svih trgovina najviše se istakao Havaianas - tko dolazi u Brazil, a ne kupi barem jedan originalan par ovih japanki?

Zadnju večer svratili smo na večeru u restoran hotela koji se nalazi uz veliki vanjski bazen. Hrana u Riju nije bila osobita, uglavnom klasična morska. Nakon jela smo još jednom prošetali po gradskim plažama.

Posljednje jutro, uz tradicionalnu bossa nova muziku, jazz i sambu u slušalicama, na putu do aerodroma pozdravio sam se sa Rio de Janeirom, gradom koji će mi ostati u lijepom sjećanju usprkos nekim sitnicama. Pjesme poput The Girl fom Ipanema Stana Getza i Joãoa Gilberta te Copacabana Barryja Manillowa spremio sam na svoju TRAVELS playlistu u slučaju nostalgije za lijepim Rijom u budućnosti.

Her name was Lola, she was a showgirl….

Nastavak brazilske avanture je ovdje.