Tragom portugalske obale I: Šarmantni Porto, star kao dobro vino

Portugal sam uvijek zamišljao kao mudrog starijeg brata mlađe i nemirne Španjolske. Povučen, miran, sluša fado, gleda u ocean, ne remeti svoj mir. Djelovao mi je nekako egzotično, daleko od svih država u Europi, kao svijet za sebe. Doselivši se u Malagu, prvi put mi se pružila prilika da ga posjetim s obzirom da mi je sada dovoljno blizu. Ipak, moja destinacija nije bila Lisabon. Nekonvencionalno putovanje započeo sam u Portu, magičnom gradu vina nakon kojeg sam automobilom istražio oceansku obalu Portugala.

Službenog naziva Drevni, vrlo plemeniti, uvijek odani i neporaženi grad Porto, ovaj bajkoviti grad smjestio se na sjeveru Portugala, na samo ušće rijeke Duero u Atlantski ocean. Njegovo metropolitansko područje koje broji 1.8 milijuna stanovnika čini ga drugim najvećim gradom države te jednim od najmnogoljudnijih mjesta Pirenejskog poluotoka. Karakterističan, obojan i povijesan, Porto nema masovnih gužvi kao primjerice Lisabon i upravo to ga čini poželjnom turističkom destinacijom. Iako opušten, u nekim svojim dijelovima vrlo je živahan i doslovno poziva posjetitelje iz cijeloga svijeta da ga bolje upoznaju kroz kulturu, lokalne običaje i gostoljubivost domaćeg stanovništva.

Sletio sam na aerodrom Francisco Sá Carneiro, udaljen desetak kilometara sjeverozapadno od centra grada. Let iz Malage trajao je sat vremena, a stigao sam u isto vrijeme kada sam i poletio, budući da se Portugal nalazi u zapadnoeuropskoj vremenskoj zoni. Cijena prijevoza uberom do hotela iznosila je oko 12 eura. Putem do centra promatrao sam pejzaž okolnog zelenila predgrađa Porta i s vozačem razmijenio nekoliko klasičnih nogometnih poštapalica Ronaldo-Modrić. Stigavši u luksuzni hotel Renaissance Porto Lapa u kojem cijena za noćenje može doseći i do 200 eura ostavio sam stvari u sobi, presvukao se i krenuo put grada.

Partir a loiça toda

Romantični i šarmantni Porto, osim po vinima, poznat je i kao grad fantastične kuhinje. Budući da je smješten na obali oceana, ovdje je riba bakalar glavni specijalitet. Iako nisam njegov preveliki ljubitelj, poštujući tradiciju u lokalnom restoranu naručio sam autohtono portugalsko jelo - Bacalhau à Gomes de Sá, slani sušeni bakalar s krumpirom, lukom, maslinama, jajima i peršinom u maslinovom ulju. Uz pogled na zalazak sunca i zvukove laganog fada uživao sam u ukusnoj hrani i večernjoj atmosferi grada.

Nakon večere prošetali smo uskim kamenim uličicama treće najveće četvrti čitavog Portugala - Vila Nova de Gaia, brdovitog južnog predgrađa u kojem dominiraju šarenoliki stambeni objekti. Ovdje je atmosfera mirnija nego u povijesnom centru, restorani su dosta jeftiniji, a slavni vinski podrumi po kojima je grad i poznat smješteni su duž obale rijeke Duero. Tu se između ostalog mogu posjetiti kultne vinarije kao što su Sandeman i Taylor’sPort.

Vila Nova de Gaia od povijesne jezgre Ribeira odvojena je Duerom preko kojeg prolazi most Dom Luís I, jedan od simbola grada. Ovaj svjetski poznati most željezne konstrukcije izgrađen 1886. godine spaja sjeverni i južni dio grada preko rijeke, a projektirao ga je Théophile Seyrig, suradnik slavnog arhitekta Gustavea Eiffela. Osim pješačke zone, na njemu se nalaze i tramvajske pruge, a most je noću spektakularno osvijetljen.

Putem do hotela zastali smo u jednoj od lokalnih slastičarnica poznatih po poslasticama Pastel de nata, torticama od hrskavog lisnatog tijesta ispunjenih kremastom mješavinom od jaja i posutih šećerom u prahu i cimetom. Čitava zona puna je raznih pekarnica, a gelato je ovdje posebno ukusan.

Do sjeverne zone Lapa u kojem je bio smješten naš hotel trebalo je uzeti lagani metro čija cijena ovdje iznosi od 60 centi do jednog eura..

Ribeira - duša starog Porta

Idući dan vrijeme se jako naoblačilo i činilo se kao da ljetni pljusak samo čeka kada će se spustiti, ali usprkos tome odlučili smo se vratiti u centar grada i nastaviti istraživanje povijesne jezgre Ribeire. Nakon nekoliko fotografija koje smo uslikali pored poznatog vinskog podruma Adega São Nicolau s čije lokacije se pruža spektakularan pogled na most Luisa I. i razne drvene brodice koje plove rijekom Duero, nastavili smo šetnju obalom Ribeire. Ipak, popodnevno nevrijeme nije dugo čekalo da nas počasti svojim prisustvom pa smo se sklonili od kiše u jednom od lokalnih restorana. Naručili smo poznato portugalsko jelo Francesinha - slojeviti sendvič od mesa prekriven topljenim sirom i preliven gustim, blago pikantnim umakom. Uživajući u hrani dok je padala kiša zamijetio sam mnoge turiste koje je uhvatilo nevrijeme za vrijeme razgledavanja grada kako se sklanjaju od kiše ispod tende restorana. Prava proljetna atmosfera!

Vrijeme se napokon malo smirilo, pa smo nastavili istraživanje stare jezgre i doslovno se izgubili u uličicama punih lokalnih barova i zalogajnica. Zgrade su ovdje vrlo šarene, podsjećaju na ribarske kućice iz prošlosti i doslovno izgledaju kao iz nekog fantasy filma ili bajke.

Iznad Ribeire se smjestila pozata masivna romanička Katedrala (Sé do Porto) iz 12. stoljeća s gotičkim i baroknim elementima. Njeni debeli zidovi i visoke kule odaju dojam kao da se radi o nekom srednjovjekovnom zamku. Zbog lošeg vremena nije bilo mnogo posjetitelja pa smo iskoristili priliku za fotografiranje i uživanje u miru.

U Ribeiri se također nalazi i Crkva svetog Ildefonsa iz 18. stoljeća sa poznatom plavo-bijelom fasadom pločica postavljenom 1930-ih godina. Čitava četvrt vrlo je autentična - rublje koje se suši na prozorima starih zgrada i djeca koja se igraju loptom na kamenim ulicama neki su od detalja skrivenih iza kulisa i teško da će se pronaći na mjestima namijenjenim turistima.

Večerali smo u samom centru grada, u jednom od najpoznatijih trendy restorana Porta, Flow, koji kombinira mediteransku kuhinju s okusima Portugala. Na unutarnjem atriju stiliziranom u arapskom stilu punom egzotičnih lukova i raznih tropskih biljaka uživali smo u fine-dining jelima Frango panado (panirano meso slično Cordon Bleu preliveno sirom, uz puré krumpir) i Atum em crosta de sésamo (medium rare tuna odrezak obložen sjemenkama sezama i preliven laganim umakom), te desertu sličnom cheesecakeu, ukrašenom karamelom i orašastim plodovima. Zajedno sa vinom čitav obrok iznosio je oko 90 eura za dvije osobe. Budući da je restoran na dobrom glasu, ova cijena bila je ugodno iznenađenje, jer bismo u Zapadnoj Europi ovako nešto platili osjetno skuplje. Nakon jela vratili smo se pješice do hotela. Budući da je bio petak i nalazili smo se u dijelu grada poznatom po noćnom životu, ulice su bile prepune ljudi. Ipak, hodanje noću u Portugalu i dalje je vrlo sigurno, barem što se tiče Porta.

Saudade

Posljednji dan sunce se vratilo u Porto pa smo jutarnje sate proveli na vanjskom bazenu smještenom na krovu hotela s kojeg puca pogled na grad i Atlantik. Nekoliko pića, lagana hrana i uživanje u kupanju povratili su nam energiju za završno istraživanje grada. Vrativši se u hotelsku sobu, na televiziji sam vidio kako se upravo održava prijateljska utakmica između Portugala i Hrvatske.

Dan smo nastavili posjetom bivšem Samostanu Serra do Pilar (Mosteiro Serra do Pilar) izgrađenom 1672. godine koji je, zajedno sa povijesnom jezgrom i mostom Luisa I. uvršten u Svjetsku baštinu UNESCO-a. S trga smještenog ispred samostana pruža se jedan od najboljih pogleda na Porto pa je gužva na lokaciji očekivano bila velika. Šetnju smo nastavili obližnjim parkom Jardim do Morro gdje se ljudi skupljaju uživajući u zalascima sunca.

Nakon večernje šetnje odlučili smo večerati u jednom od lokalnih šarmantnih vinskih podruma na obali Ribeire između mosta Luisa I. i istočnog Henrikovog mosta (Ponte Infante Dom Henrique). Atmosfera je ovdje vrlo mirna i romantična, doslovno smješteni ispod mosta u lagano osvijetljenom i manje turistički nabijenom restoranu u kojem nije bilo previše ljudi naručili smo nekoliko laganih jela sličnih španjolskim tapasima. U Portugalu se ovakav tip večernjeg ležernog zalogaja za dijeljenje naziva Petiscos. Na našem stolu tako se našla klasična salata od hobotnice u maslinovom ulju, masline (azeitonas), salata od liganja, bruschette sa sirom i maslinama i svježa salata od luka i rajčice. Uz to, naručili smo dvije čaše portugalskog bijelog vina. Male porcije kreću se od 3 do 10 eura dok su glavna jela uglavnom od 12 do 15 eura. Sve skupa platili smo oko 40-45 eura za dvije osobe. Ovakav tip restorana puno je više autentičan i dosta jeftiniji, uglavnom smo bili okruženi lokalcima, a atmosfera je bila vrhunska, stvorivši nam lijepe uspomene na grad.

Vraćajući se do hotela zastali smo nekoliko puta s namjerom da kupimo par suvenira, a vidjeli smo i Palaču Burze (Palácio da Bolsa), povijesnu zgradu iz 19. stoljeća izgrađenu u neoklasicističkom stilu.

Nastavak bloga je ovdje.