Tragom Portugalske obale II: Gdje Atlantik priča priče

Portugalska Srebrna obala (Costa de Prata), koja se duž svojih 240 kilometara proteže od Esmoriza na sjeveru do Lisabona na jugu, oduvijek je bila posebno atraktivna turistička destinacija. Automobilom sam istražio dio obale koji se ističe spektakularnim oceanskim pješčanim plažama i ribarskim gradićima kao što su svjetski poznati raj surfera Nazaré i bajkoviti Óbidos te se na prvi pogled zaljubio u ljepotu surove prirode i jednostavnost života lokalnog stanovništva uz ocean.

Posljednji dan Portugala odlučili smo provesti pomalo nekonvencionalno. Spakiravši svoje stvari zaputili smo se prema aerodromu, ali ne kako bismo uhvatili idući avion za Malagu, već da unajmimo automobil u obližnjem Rent A Caru. U agenciji Sixt za stotinjak eura iznajmili smo auto na nekoliko sati i krenuli put Lisabona gdje ćemo ga na aerodromu ostaviti i avionom se vratiti kući. Road trip avantura duž oceanske obale Portugala tako je započela po izlasku iz Porta.

Zbunjujuće portugalske prometnice

Spojili smo se na glavni autoput A1 Porto-Lisabon. Cijena autoceste za tristotinjak kilometara ovdje iznosi oko 25-30 eura, uglavnom je slična onoj Zagreb-Split, pa čak i možda nekoliko eura jeftinija. U agenciji smo platili puni tank goriva pa u cijenu nisam uključio trošak putovanja. Ipak, iako se sustav naplaćivanja na autocestama ne razlikuje previše od Hrvatske, postoji mala caka koju lokalci vrlo dobro poznaju, ali zato zbunjuje turiste kojima nekoliko mjeseci nakon dolaska kući dolazi na naplatu u obliku pisma s računom. Naime, mnogo lokalnih državnih cesti izvan autoputa sastoji se od više naplatnih točaka koje snimaju kamere. Ovdje nema ulaznih i izlaznih rampi, a budući da Portugal ne koristi sustav naplaćivanja u obliku vinjeta vozači često misle kako su njihova putovanja cestama besplatna. Jedne od takvih državnih cesti su A17 i A8 koje spajaju manja mjesta kao što su Pataias i Nazaré s Lisabonom. Prije putovanja zato se treba dobro pripremiti da ne bi ostali iznenađeni kao, primjerice, ja, tri mjeseca nakon povratka iz Portugala. Najbolje je u agenciji tražiti karticu za cestarine (Via Verde) ili jednostavno izbjegavati naplatne ceste.

Izašavši s autoputa pored mjesta Leiria, udaljenog kojih sat vremena od poznatog Nazarea, zaputili smo se državnom cestom do gradića Pataias. Ovdje smo se spojili na makadamski put do sela Vale Furado i same obale oceana.

Atlantik ovdje diktira arhitekturu mnogobrojnih kuća i vikendica smještenih uz obalu. Zbog jakih vjetrova i vlage kuće su dosta jednostavne i robusne, svjetlih boja i drvene, s terasama okrenutim prema oceanu. Vibe koji sam ovdje zamijetio je totalno američki surf and beach house stil koji dosta podsjeća na Kaliforniju i istočnu obalu SAD-a. Ovdje nema klasičnog kamenog mediteranskog štiha koji se može pronaći u Italiji, Grčkoj, Francuskoj, Hrvatskoj ili Španjolskoj - kućice su male, rustikalne i praktične za odmor. Vizualno i klimatski Portugal više spada u SAD nego Europu, a česte su magle, oblaci i jak oceanski vjetar. Takav dan dočekao nas je i za vrijeme posjete. Ipak, pogled koji se pruža sa stijena na ocean ovdje je spektakularan. Dodatnu čar stvara vegetacija - sve je puno kaktusa, agava i raskošnih zelenih biljaka.

Skriveni dragulj Portugala

Spustili smo se na jednu od dugih pješčanih oceanskih plaža, Praia de Vale Furado. Impresivne visoke zlatno-narančaste litice izrezbarene vjetrom i morem, prazna i izolirana plaža, Atlantik laganih valova i oblačno vrijeme koje daje dramatičnu atmosferu po prvi puta su me bacili u razmišljanje koliko je ocean ustvari moćan - svi smo evoluirali iz njega, on nam je dao život, a isto tako nam ga svojom sirovošću može i oduzeti. Znam da zvuči pomalo smiješno, ali taj osjećaj hodanja po praznoj kilometrima dugačkoj plaži za koju se čini kao da nema kraja je, osim te neke melankoličnosti i ljepote, pomalo stravičan. Kao da ste sami na svijetu i prepušteni na milost i nemilost surove prirode. Taj minimalizam kojeg čine samo pijesak, more i stijene, osim što je vrlo fotogeničan, nekako je vrijedan strahopoštovanja.

Ovdje nema beach barova, turizma niti naznaka kao da je čovjek ikad prošao područjem - sve je u znaku divlje prirode i izolacije, a čuju se samo hladni oceanski valovi i vjetar. Po fantastičnim fotografijama može se primijetiti što želim reći, ali one teško da će prenijeti taj zvuk, te valove koji zvuče mnogo jače od slike. Već je dobro poznato da Portugal pokazuje svoj karakter spektakularnim plažama, primjerice u regiji Algarve gdje se nalaze i najpoznatije plaže, ali ovaj dio je mnogo više autentičan. Nema ljudi, nema turista, samo sirova energija oceana, dramatične litice, ogromni tamni oblaci i osjećaj izolacije.

Vrativši se drvenim stepenicama na vrh litice do parkirališta uvidjeli smo kako na sigurnoj udaljenosti od mora ipak ima dosta života. Tu su smještene mnogobrojne vikendice od kojih skoro svaka ispred ima lijepo uređeni vrt i poneku dasku za surfanje položenu na prednjem drvenom trijemu, a u blizini se nalazi i lokalni kafić gdje smo za vrlo jeftinih euro i pol popili kavu.

Nazaré - Epicentar divljeg Atlantika

Vožnju do juga i Lisabona nastavili smo po lokalnoj cesti N242 i zaputili se u obližnji gradić Nazaré, udaljen kojih desetak minuta od Pataiasa. Ovo mjesto poznato je po Sjevernoj plaži (Praia do Norte) na kojoj zbog utjecaja podvodnog kanjona nastaju najveći valovi na svijetu. Oni zimi mogu doseći visinu i do 30 metara, a najčešći su u razdoblju od studenog do veljače. Kako smo bili tamo sredinom lipnja, nismo vidjeli prirodni spektakl koji pokazuje koliko je ocean moćan, ali unatoč tome mjesto je svejedno puno turista iz cijelog svijeta.

Moglo bi se reći kako je gradić od samo 10.000 stanovnika dobro iskoristio priliku da puni budžet turizmom, budući da su od mjesta napravili svojevrstan show program i takozvani tourist trap. Iako smo samo prije pola sata bili na doslovno praznoj i mnogo ljepšoj plaži koja se nalazi svega par kilometara sjeverno od Nazarea, ovdje se ipak sve naplaćuje, a osrednjost nagrađuje pljeskom. Suveniri, gužve, desetine prodavača i prevaranata koji naplaćuju već besplatan parking, surferska natjecanja… Nema čega nema.

Osim toga, gradić je prema tradiciji religijsko središte pa se ovdje mogu vidjeti razne vjerske procesije. Prema legendi, u 12. stoljeću Gospa od Nazarea spasila je život plemiću Roupinhu koji je lovio jelena na litici iznad oceana. Nakon tog događaja izgradila su se mnoga svetišta od kojih se ističe mala kapelica Ermida da Memória na samoj litici. Kroz stoljeća su ljudi dolazili moliti i tražiti zaštitu pa je gradić od ribarskog mjesta s obalom na opasnom oceanu najvećih valova na svijetu postao svojevrsno svetište gdje ljudi traže božansku zaštitu od mora. Svetost mjesta dodatno pojačava i Kip Gospe iz ranog kršćanstva koji je s Bliskog istoka donesen u Portugal prije mnogo stoljeća.

Óbidos - Srednjovjekovni gradić iz bajke

Po cesti A8 spustili smo se u povijesni gradić Óbidos, udaljen pola sata južnije od Nazarea. Malo mjesto bijelih kuća s plavim i žutim rubovima i uskim kamenim uličicama punih cvijeća opasano je debelim zidinama po kojima se može hodati, unatoč tome što nemaju posebnu ogradu ili zaštitu. Cijeli gradić vrlo je miran, šarmantan i simpatičan te potpuno očuvan. Nekadašnji dvorac danas je pretvoren u hotel, a ulice su pune kafića, umjetničkih galerija i trgovina.

Popili smo kavu i liker od višnje poznat pod nazivom Ginjinha te prošetali ulicama punim turista i zabavljača od kojih se posebno istakao jedan operni pjevač koji je stajao na samom ulazu u grad. Na izlazu iz grada, pored parkirališta punog turističkih autobusa nalazi se i vodeni kameni Akvedukt (Aqueduto de Óbidos) iz 16. stoljeća dugog niza lukova. Veoma je sličan rimskoj arhitekturi, a dug je čak tri kilometra. Ipak, zanimljiva je činjenica kako, usprkos tome što izgleda vrlo očuvano i impresivno i jedan je od poznatih prizora oko Óbidosa, on danas nema mnogo turista i stoji izvan grada pomalo zaboravljen.

Još kojih sat i pol dijelilo nas je od Lisabona, po cesti A8 napokon smo stigli u glavni grad Portugala te na aerodromu Humberto Delgado ostavili automobil i požurili na svoj let. Ovakvo putovanje bih preporučio svima željnima dodatne avanture i upoznavanja lokalne kulture na pomalo ekscentričan način koji se razlikuje od uobičajenog leta avionom. Financijski jest malo skuplje zbog troškova na hranu, gorivo i najam automobila, ali ukoliko ste u mogućnosti, zaista se isplati. Na kraju krajeva, uspomene koje zauvijek ostaju zaista nemaju cijenu.