Moja grčka avantura II: Plavo-bijela magija Santorinija

Kolovoz 2024. godine bio je u apsolutnom znaku Grčke: odmah nakon Atene sjeo sam u avion i odletio na obližnji Santorini. Otok me oduševio svojom mediteranskom ljepotom i balkanskim mentalitetom koji se najbolje može uočiti u veoma gostoljubivim stanovnicima. Sirtaki nažalost nisam zaplesao, ali mi je od prve do zadnje sekunde provedenih na Santoriniju u glavi ostala zaglavljena lagana melodija buzukija. Jednostavno, to je ta čar prave grčke fantazije, u istim onim bojama koje se nalaze na zastavi njihove države.

Zadovoljno napustivši Atenu postao sam veoma uzbuđen oko toga što ću vidjeti dalje na svojoj grčkoj pustolovini. Budući da me glavni grčki grad nije razočarao, nisam mogao ni pomisliti kako ću se tek dobro provesti na otoku koji važi za jedan od najpoznatijih simbola Mediterana. Let od Atene do Santorinija bio je ugodan i trajao je jedan sat. Sletjeli smo na mali internacionalni aerodrom vrlo autentičnog izgleda na istočnom dijelu otoka, sjeverno od gradića Kamari. Ovdje smo u lokalnom Rent-A-Car-u iznajmili automobil za iduća četiri dana po cijeni od 250 eura. Na Santoriniju je najbolje rezervirati auto barem nekoliko dana prije, budući da je potražnja velika i cijene su u globalu jeftinije nego na licu mjesta. S obzirom da je otok malen, do svih popularnih mjesta može se doći kroz pola sata.

Once upon a time in Santorini

Uvijek kada zamišljam sliku Mediterana jedno zvučno ime mi prvo padne na pamet - Santorini (Σαντορίνη). Poznat i po svojem drevnom nazivu Thira (Θήρα), ovaj otok jedan je od simbola Grčke i čitavog Sredozemlja. Nastao je kao ostatak ogromnog vulkana koji je eksplodirao prije 3 i pol tisuće godina u katastrofalnoj Minojskoj erupciji stvorivši kalderu strmih litica od crvenih stijena i crnih plaža od vulkanskog pijeska. Prema Platonovoj predaji se ovdje možda čak nalazila i čuvena Atlantida koju je ta erupcija uništila.

Santorini je danas jedno od najpopularnijih turističkih mjesta na svijetu, ali i najskupljih u čitavoj Grčkoj. Osim po spektakularnom pejzažu, poznat je i po lokalnim vinima te autohtonoj mediteranskoj kuhinji koja se sastoji od svježe ribe, feta sira i maslina. Smješten je u Egejskome moru, kojih 200 kilometara jugoistočno od obale Atike i glavnog grada Atene, a zajedno sa otocima kao što su Mikonos, Ios i Naksos tvori područje poznatog grčkog arhipelaga Cikladi (Κυκλάδες) čiji je najjužniji dio. Ipak, zbog svojeg pustinjskog krajolika, na otoku prevladava stepska klima i ima dosta vjetra, što se uvelike razlikuje od susjednih otoka s tipičnom mediteranskom atmosferom. Ovdje danas živi oko 15.000 stanovnika koji se, osim turizmom, bave ribarstvom i poljoprivredom te su vrlo radišni, simpatični i uvijek spremni pomoći.   

U simpatičnom malom selu na zapadu otoka, ironično nazvanom Megalochori (Μεγαλοχώρι, lit. veliko mjesto) uzeli smo smještaj u luksuznom odmaralištu s pet zvjezdica - Vedema, a luxury Collection Resort. Kompleks izgrađen kao tradicionalno mediteransko grčko selo sastoji se od bijelih kućica u kojima se nalaze apartmani za goste i u čijim su dvorištima smještene terase s privatnim bazenom ili jacuzzijem.

Kuće su povezane uskim kamenim stazicama punim cvijeća koje vode do recepcije, restorana, vanjskih bazena, otvorenog bara, spa centra i teretane pa čitav kompleks odaje upper-class village lifestyle dojam i lokalni, autentični osjećaj. Okolica je vrlo mirna i nema previše gužve, atmosfera je opuštena i privatna, a gosti su većinom obitelji s djecom i mladi parovi. Ipak, za ovakav tip odmora izdvaja se barem 300 eura po noćenju, a za posjetu većini lokacija potreban je automobil.

U hotel smo stigli nakon deset sati navečer, ali smo uspjeli naći lokalni restoran gdje smo na brzinu večerali prije zatvaranja. Na ulicama mjesta vlada živahna večernja atmosfera u mediteranskome stilu: djeca se igraju, stariji ljudi opušteno sjede i razgovaraju, a odrasli uživaju u svojim koktelima.

Pretenciozni zalasci sunca

Nakon jutarnje kave i doručka malo sam prošetao kompleksom, uživao na suncu i opuštao se u apartmanu. Tijekom dana nisam puno izlazio budući da su grčka ljeta veoma vruća, a sunce prži i ne oprašta. Spas sam nalazio u bazenu do kojeg sam se povremeno otišao bućnuti. Nije bio daleko od naše kućice, a s obzirom da smo bili smješteni gotovo uz sam kraj čitavog kompleksa, nije bilo niti mnogo ljudi, dapače, većinom smo se kupali sami.

Večernji izlazak rezervirali smo posjeti mjestu Ia (Οία) smještenom na sjeverozapadu Santorinija. Ovo malo selo od samo tisuću stanovnika raštrkano je po liticama visokim do 200 metara, a svjetsku slavu doživjelo je u prošlom stoljeću zahvaljujući bijelim kućama plavih i bijelih kupola uklesanih u stijene koje su doslovno postale simbol Grčke i Mediterana.

Uske ulice gradića pune su umjetničkih galerija, luksuznih butika i živahnih kafića, a čitavo mjesto odaje pomalo sofisticiraniju atmosferu. Najveće gužve stvaraju se u kasno poslijepodne prije zalaska sunca kada svi turisti elegantno (čak i svečano) odjeveni nahrle u mjesto željni novog iskustva i dobrih fotografija. Ovdje nismo vidjeli mnogo “klasičnih” turista koji dođu u mjesto, uživaju u zalasku i nešto pojedu u restoranu, u Iji pak prevladava blago isforsirana i pretenciozna influencer atmosfera. Ljudi nadobudno love svaki dobar kutak za poziranje pritom ne primijećujući svoju okolinu.

Unatoč tome, Ia je zaista magična, pogled na zaljev i more puca sa svih područja gradića, a ulice su pune cvijeća. Pronašli smo i jednu od najfotografiranijih lokacija na svijetu smještenu malo iznad Crkvi svetog Spiridona (Άγιος Σπυρίδωνας) i Uskrsnuća (Αναστάσεως) koja se nalazi na gotovo svim grčkim razglednicama i praktički je brand grčkog turizma.

Prije večere prošli smo i kroz dio Ije u kojoj se nalaze stare tradicionalne vjetrenjače. Santorini je vrlo vjetrovit otok, pa je u prošlosti bio idealna lokacija za mlinove koji su snagu vjetra iskorištavali kako bi proizvodili brašno od žita. Vjetrenjače danas više nisu u funkciji ali ostale su povijesni simboli mjesta, a neke od njih čak su pretvorene i u hotele.

Nakon obilaska odlučili smo sjesti u obližnji restoran i naručiti klasične grčke specijalitete - horiatiki salatu od krastavaca, rajčice, crvenog luka, maslina i velikog komada feta sira, te souvlaki pileće ražnjiće s povrćem i tzatziki umakom. Cijene u lokalnim restoranima su jedne od najskupljih u čitavoj Grčkoj, tako da smo večeru platili oko 35 eura po osobi.

Na visinama bijelog grada

Idući dan posjetili smo Firu (Φηρά Θήρας), glavni grad Santorinija. Iako estetski vrlo slično Iji, ovo mjesto od 1.500 stanovnika energetski se ipak dosta razlikuje od nje. Manje je romantično, ali zato dosta urbanije, življe i praktičnije mnogobrojnim turistima. Tu se nalaze mnogobrojni supermarketi, turističke agencije, muzeji i jeftiniji casual restorani, a gradić je poznat i kao centar noćnog života čitavog otoka.

Smještena na vulkanskoj litici visokoj gotovo 400 metara, Fira također koristi i poznatu Santorinijsku žičaru (Τελεφερίκ Σαντορίνης) koja polazi iz stare luke Gialos položene u podnožju, a služi za uspon mnogobrojnih turista u prolazu koji brodovima i kruzerima uplovljavaju kako bi posjetili mjesto na jedan dan. Zanimljiva je činjenica kako uspon pješice iz luke do Fire traje više od sat vremena.

U obližnjoj grčkoj taverni s čije terase se pruža vrlo sceničan pogled na Firu i morski zaljev popili smo piće te se zaputili prema jednoj od glavnih ulica gradića u kojoj se nalaze mnoge povijesne građevine. S obzirom da je smještena povrh nepravilne litice, Fira se nalazi na različitim visinskim područjima, pa je puna stepenica. Vrući ljetni dani i velike temperature dosta utječu na fizičku spremnost i stalno penjanje može biti dosta naporno.

Na ulicama punim turista nalaze se i mnogobrojne atrakcije, zabavljači i životinje kao što su konji i magarci. Nekoliko puta zastali smo pored religijskih građevina kojih u mjestu ima mnogo. Između ostalog, vidjeli smo pravoslavnu Crkvu svetog Gerasima (Χορχ οφ Άγιος Γεράσιμος), katoličku Katedralu svetog Ivana Krstitelja (Καθεδρικός ναός του Αγίου Ιωάννη του Βαπτιστή) i Svetu metropolitansku crkvu (Ιερός Μητροπολιτικός Ναός Θηρας). Ipak, najpoznatiji simbol mjesta su takozvana Tri zvona Fire (Τρεις καμπάνες των Φηρών), dio grkokatoličke Crkve Marijina Uznesenja iz doba Bizanta. S ovog mjesta pruža se magičan pogled na zapad Santorinija i kristalno Egejsko more.

U Megalochori smo se vratili pri zalasku sunca. Slušajući muziku u autu koji je vozio po prašnjavoj cesti Santorinija doživio sam jedan od onih once in a lifetime doživljaja koji će mi zauvijek ostati u sjećanju. Navečer smo u Megalochoriju pojeli večeru u restoranu nedaleko našeg hotela. Ulaz u takozvani Stari grad nalazi se tik do pravoslavne Crkve Prikazanja Djevice Marije (Χορχ οφ θε Εισόδια της Θεοτόκου) vrlo mediteranskog izgleda. Ovdje su cijene dosta niže nego na zapadu otoka u popularnijim mjestima.

gdje vrijeme usporava

Istočni dio Santorinija posjetili smo predzadnjeg dana naše grčke avanture. Malo selo Perissa (Περίσσα) totalno je drugačije energije u odnosu na mnogo poznatije gradiće sa zapada otoka. Opuštena i manje luksuzna atmosfera, jeftinije cijene i budžetski hoteli neka su od obilježja mjesta čiji su glavni aduti duge crne vulkanske plaže i čisto more. Ovdje se ljudi dolaze kupati i odmarati na ležaljkama mnogobrojnih beach barova, a život se većinom bazira uz plažu. Ulice su dosta zapuštenije, pomalo prljave i nema bajkovitih pogleda sa litica, ali atmosfera je vrlo blaga i prijateljska. Malo smo se okupali i popili finu i jeftinu kavu u jednom od barova.

Prorok Ilija (Προφήτης Ηλίας), sa svojih 567 metara najviši je vrh Santorinija, prirodna znamenitost, ali i religijsko mjesto na kojem se nalazi istoimeni povijesni samostan iz ranog 18. stoljeća. Smještena na jugoistočnom dijelu otoka, nedaleko sela Pyrgos Kallistis, ova planina vrlo je mirno mjesto s fantastičnim pogledom na sve četiri strane Santorinija. Budući da je na velikoj visini otoka poznatog po vjetrovima, ovdje su naleti dosta jaki i učestali. Nema mnogo turista, ali možda baš zato je atmosfera tako bajkovita - ne čuje se ništa osim vjetra i koza na ispaši u daljini. Samo priroda i mir.

Skriveni dragulj Santorinija

Spustili smo se u obližnje mjesto Pyrgos Kallistis (Πύργος Καλλίστης), jedno od najljepših i najautentičnijih sela otoka koje, s obzirom na male gužve, očigledno još nije turistički otkriveno. Nekadašnji glavni grad Santorinija, Pyrgos je izgrađen na brdu u amfiteatralnome obliku, pa se zato danas s njega pruža veličanstven pogled u svim smjerovima. Srednjovjekovna arhitektura gradića visokih zidina i vijugavih skrivenih prolaza čini Pyrgos ne samo bajkovitim i zanimljivim, već i vrlo zabavnim mjestom u kojem se može vrlo lako “izgubiti” u labirintu uskih kamenih uličica. Osim toga, dodatnu čar mediteranske Grčke nude i mnogobrojne autentične bijele kuće i crkvice u selu. Ovo je baš prava Grčka - nema show programa, mase turista i poziranja; tu su prisutne lokalne vinarije, jeftinije taverne, lokalno stanovništvo, životinje i mirna atmosfera.

Na vrhu sela smještena je srednjovjekovna utvrda iz razdoblja Mletačke Republike - Kasteli (Καστέλι Πύργου Καλλίστης), koja je nekoć služila za zaštitu od napada neprijatelja, a danas je odličan vidikovac. Za nju se ne naplaćuje ulaz.

Thira S’agapo

Posljednju večer u Grčkoj proveli smo na veoma romantičnom i simboličnom mjestu nedaleko Megalochorija. Zapadno od centra smještena je stijena sakrivena od pogleda ljudi koja je napravila prirodan oblik srca, inače poznat i kao The Heart of Santorini (Η Καρδιά της Σαντορίνης). Kroz rupu stijene može se vidjeti čitav zapad otoka, uključujući i Firu.

Iako na Santoriniju postoje mnogobrojni slični fenomeni, kao primjerice kod mjesta Imerovigli, ova lokacija je posebna jer se sa nje puca pogled na magičan zalasak sunca, a nema ni previše ljudi. Auto se može ostaviti na parkingu, potom se treba pješice spustiti nekoliko metara niže.

Ispod stijene smještena je mala Kapelica svetog Nikole (Παρεκκλήσι του Αγίου Νικολάου), a u podnožju plaža Thermis (Παραλία Θέρμης).

Za večeru smo imali souvlakije poslužene u tradicionalnom grčkom stilu - na metalnom stalku, da zadrže toplinu. Uz glavno jelo kao prilog smo naručili pečeni kruh, krumpir i grčku salatu sa feta sirom. Odlična kombinacija je skinuti meso sa štapića, ubaciti ga u kruh i dodati tzatziki pa ga se može jesti i kao wrap.

Naš posljednji dan u Grčkoj proveli smo pakirajući stvari, odjavili se iz hotela i krenuli ka aerodromu. Tamo smo ostavili auto i prijavili se za let. Ovu grčku avanturu neću nikada zaboraviti: prvo me Atena zaista ugodno iznenadila, a potom me Santorini totalno oborio s nogu.

Θήρα σ' αγαπώ.