Indonezijski dnevnici (1/4): Bali - Tropski raj kojem nisam mogao odoljeti

Pustolovinu po Jugoistočnoj Aziji koja je trajala gotovo mjesec dana započeo sam na Baliju u Indoneziji. S ovoga poznatog otoka sačuvao sam onoliko lijepih uspomena koliko je zrnaca pijeska na njegovim zlatnim plažama pa je ovo tek prvi dio mojeg serijala o putovanju koje mi je promijenilo pogled na svijet.

Novu godinu nikad ranije nisam dočekao niti izvan Hrvatske, a da ne govorimo o drugoj vremenskoj zoni. Krajem 2023. odlučio sam napraviti totalni preokret i proslaviti novu 2024. na drugom kraju svijeta, na vječito inspirativnom Baliju.

S obzirom da je putnicima s hrvatskom putovnicom za Indoneziju potrebna turistička viza, nekoliko tjedana prije polaska za nju sam se prijavio na njihovoj službenoj stranici vlade. Vizu za mjesec dana boravka dobio sam mailom već sljedeći dan. Koliko se sjećam, cijena je tada bila nekih 15 eura.

Večernji let Turkish Airlinesa iz Zagreba za Istanbul imao sam 30.12. Trajao je oko 2 sata pa sam, uzevši u obzir dodatna dva sata vremenske razlike već oko 22 bio na istanbulskom aerodromu. Presjedanje nije trajalo predugo, uglavnom se sjećam užurbanog hodanja duž ogromnih hodnika do sljedećeg gatea za Denpasar. Novogodišnja euforija, trgovine luksuznih brandova i veliki redovi putnika bili su moj prvi dojam aerodroma.

Moj prvi let na daleku destinaciju bio je i moje prvo iskustvo vožnje prvim razredom. Turkish Airlines inače je moj favorit kada je riječ o putovanjima, pa ni biznis klasa nije razočarala. Let od 14 sati proveo sam uživajući u ukusnim obrocima, gledajući filmove i neizostavne “Prijatelje” te spavajući na dosta udobnom sjedalu na razvlačenje. Pri slijetanju su me u ranim večernjim satima pozdravili obrisi malih otoka u Indijskom oceanu. Bali, here we come!

Na aerodrom u Denpasaru stigao sam 31.12. u osam navečer. Užurbani putnici koji su se vjerojatno uputili u svoje hotele na doček, velike gužve te gomila automobila i taksija odavali su dojam prednovogodišnje euforije na ionako prometnom internacionalnom aerodromu.

Ovdje je vrlo jednostavno odmah riješiti sve standardne probleme vezane uz roaming. Mnogi predstavnici različitih indonezijskih mobilnih kompanija nenametljivo će stajati duž aerodroma i, ukoliko ste zainteresirani, objasniti vam cijene i prebaciti vas na svoju mrežu. Bali je zaista vrlo jeftin, tako da tarifu za mjesec dana s 40 GB interneta i pozivima možete lako pronaći po povoljnoj cijeni od 200-300.000 rupija (petanestak eura).

Nakon provjere viza i preuzimanja prtljage, na izlazu nas je dočekala velika tropska sparina, zelenilo egzotičnih palmi i kip Dvarapale, u hinduističkoj kulturi vrlo važan prikaz božanstva koji predstavlja zaštitnika od zlih duhova.

Naime, iako se nalazi u najmnogoljudnijoj muslimanskoj državi svijeta, Bali je jedan od rijetkih otoka zemlje čija je populacija pretežito balijski-hinduistička (90%). Ova tolerantna religija mješavina je indijskog hinduizma i lokalnog spiritizma, odlikuje se po suživotu s prirodom i zato je Bali poznat i kao mirno, ali vrlo energetsko mjesto.

Otok bogova

Bali. Raj surfera, digitalnih nomada i ljubitelja joge zvijezda je društvenih mreža koju mlađje generacije avanturista nanovo otkrivaju. Otok o kojem zaista svatko barem nešto zna smješten je između Jave i Lomboka i čini dio Malih sundskih otoka Indonezije uz rub Indijskog oceana.

Položaj od otprilike 1.500 kilometara sjeverno od obale Zapadne Australije čini ga izrazito popularnom destinacijom australskih turista, iako ga svake godine posjećuju milijuni iz čitavog svijeta.

Osim prirodnih atrakcija kao što su egzotične pješčane plaže, guste džungle pune vodopada, vulkanske planine i koraljni grebeni, glavne adute Balija također čine i spiritualna kultura i živahna umjetnička scena.

Ovdje godišnja temperatura zbog tropske klime i blizine ekvatora rijetko pada ispod 25 stupnjeva. Doduše, postoje neke razlike između zimske i ljetne sezone. Ja sam ga posjetio u zimskom razdoblju koji je bogat monsunima i tropskim kišama pa smo imali nekoliko oblačnih dana, ali uglavnom je naš boravak bio izrazito okupan suncem.

Uspomene s Bukita

Našu dvotjednu avanturu započeli smo na samome jugu, na poluotoku Bukit koji se s Balijem povezuje uskim područjem Jimbaran isthmus. Vožnja od aerodroma u Denpasaru do naše lokacije trajala je kojih pola sata. Ovdje Uber i Bolt ne funkcioniraju ali zato postoji Grab, azijska verzija klasičnog Ubera, a i taxiji su mnogo jeftiniji nego u Europi.

Hotel Renaissance Bali Uluwatu Resort & Spa u selu Ungasan rezervirali smo na dvije noći, uključujući i novogodišnju. Ovaj luksuzni rizort s pet zvjezdica nalazi se u brdima Bukita, u samom srcu džungle pa je atmosfera vrlo mirna i opuštena, a gosti su uglavnom bile obitelji s djecom, parovi na medenom mjesecu i stariji turisti na odmoru. Noćenje s doručkom u dvosobnom moderno uređenom apartmanu iznosilo je oko 200 eura. Kreveti su veliki i udobni, a klimatizacijski sistemi postavljeni su duž apartmana, pa su noćenja ovdje bila vrlo ugodna. Hotel također osim spa centra i teretane ima nekoliko vanjskih bazena, uključujući onaj veliki u samom centru kod glavne terase.

Čitav kompleks hotela vrlo je velik pa ga, osim pješice, možete obići i malim autićima sa 4 sjedala kojima upravlja osoblje. Oko kompleksa naišli smo na mala svetišta - hramove pelinggih koji su u ovome području česti i nalaze se gotovo svuda: u privatnim domovima, trgovinama, plažama i na ulici, a u njima lokalno stanovništvo moli i ostavlja hranu i cvijeće kao posvetu duhovima svojih predaka i božanstvima.

Žurno smo nastavili do glavnog paviljona s recepcijom gdje se u središtu luksuzno uređenog predvorja pripremao novogodišnji doček. Na postavljenoj pozornici ispod božićne jelke bend je zabavljao publiku a simpatično osoblje posluživalo je piće. Gosti su bili poprilično opušteni, djeca su se zabavljala a ja sam odlučio zadnjih deset minuta 2023. provesti na polupraznoj terasi s pogledom na džunglu. Ni u najluđim snovima nisam mogao zamisliti da ću biti baš ovdje na kraju ove godine. Zahvalno sam promatrao oko sebe.

Nakon odbrojavanja na nebu iznad džungle pojavio se spektakularni vatromet i označio početak nove stranice u našim životima. Nazdravili smo šampanjcem za ovu ali i sljedećih mnogo godina zdravlja i dobre energije.

S obzirom na vremensku razliku od 7 sati između Europe i Balija uranjeno sam čestitao Novu godinu svojoj obitelji i prijateljima. Nakon kojih pola sata i pada adrenalina počeo me loviti umor od dugog putovanja i krenuo sam put sobe.

Prvi dan nove godine umjesto dotada uobičajene hladnoće i zimske depresije dočekao me totalno drugačiji pogled iz kreveta na palme i vedro nebo. Odlučili smo prijepodne provesti na bazenu ispijajući koktele i uživajući na suncu.

Poslijepodne smo otišli do sela Kutuh na južnoj obali Bukita, mjesta poznatog po dugoj pješčanoj plaži Pandawa. Prijevoz mini kombijem bio je organiziran od strane hotela a vožnja je trajala pola sata. Iako je mjesto poprilično blizu, ceste na Baliju dosta su loše i vrlo uske pa se često stvaraju gužve. Vozač nas je doveo do samog ulaza u Roosterfish Beach Club gdje se organizirao foam party proslave Nove godine. Okružen dobrom muzikom, dječjim smijehom, opuštenim roditeljima koji su u hladu pod palmama uživali ispijajući koktele i mlađom ekipom na bazenu osjetio sam se onako kako nisam vrlo dugo: slobodno i sretno.

Budući da se hotel nalazio uz samu Pandawu spustili smo se na plažu, opalili nekoliko fotografija i prvi put sam se okupao u veoma toplom Indijskom oceanu.

Nakon šetnje plažom i nekoliko koktela u restoranu sam odlučio isprobati lokalnu indonezijsku kuhinju. Naručili smo Balinešku platu sa grilanom na ugljenu morskom hranom, sweet but spicy specijalitet tipičan azijskom području. Između ostalog probao sam grilane kozice sa soja umakom, file mahi-mahi ribe s čilijem, pržene lignje i slatki mini kukuruz. S obzirom da su umaci ovdje ključni sastojak svakog obroka i savršeno ga komplementiraju, dobili smo svježi sambal umak (rajčica, chili, luk), kikiriki umak i sambal chili pastu. Obrok smo platili oko 650.000 rupija (32 eura).

Mistični Uluwatu

Kako je otok vrlo spiritualne kulture gdje je lokalno stanovništvo naučeno na suživot s vjerom, diljem Balija nalaze se na tisuće hramova. Međutim, možda najpoznatiji od svih jest Uluwatu (Pura Luhur Uluwatu) u selu Pecatu na zapadnoj obali Bukita. Smješten na 70 metara visokoj stijeni iznad ogromnih valova Indijskog oceana, ovaj hram odaje dojam dramatičnosti i mistike a od velikog je duhovnog značaja jer simbolizira zaštitu čitavog Balija od zlih duhova koji prema narodnom vjerovanju dolaze s pučine oceana.

U turističkom smislu Uluwatu je posebno zanimljiv: čitav kompleks djeluje kao nekakav davno izgubljeni grad. Ovdje se drevna arhitektura spaja s prirodom, pa osim ruševina starih hramova možete upoznati i stalne stanovnike područja. Japanski makaki majmuni naizgled djeluju vrlo simpatično i druželjubivo, ali poznati su kao dobre lopuže pa pazite na svoje stvari kada im prilazite.

Hram je najposjećeniji u kasno poslijepodne jer je područje poznato kao najbolje golden hour mjesto na Baliju. I zaista jest: fotografije zalaska sunca koje sam tamo uslikao jedne su od najboljih s putovanja. Osim toga, u to vrijeme svakodnevno se u obližnjem amfiteatru održava i tradicionalni ples kecak. Spektakularna ceremonija spoj je vatre i performansa a tu večer privukla je stotine posjetitelja.

Cijena ulaznice u hram tada je iznosila oko 60.000 rupija (3 eura). Ovdje ne dozvoljavaju kartično plaćanje pa pripremite keš. U blizini se nalaze bankomati ali provizije su velike, bolje uvijek imajte nešto gotovine sa sobom. Prije ulaska dobit ćete i obavezan dugački plašt sarong kojeg iz religijskih razloga ali i poštovanja morate zavezati oko struka.

Ovo mjesto zaista je čarobno - osim uobičajenih gužvi i velikih sparina nema prevelikih razloga da ne odvojite koja dva sata za posjetu.

S obzirom da u hotelu nismo imali večeru većinom smo jeli vani. Otišli smo do obližnjeg peruanskog restorana gdje sam prvi put probao varivo od sušenog krumpira i začina (Calapucra), jedno od najstarijih jela u Peruu.

YOLO

Moram priznati da, koliko god sam u životu neustrašiv i imam veliki avanturistički duh, neke stvari iz pukog straha nikad nisam imao hrabrosti učiniti. Možda i najveći strah kojeg posjedujem jest onaj od visina. Bali je stoga bio pravo mjesto da taj strah i pobijedim.

Već na aerodromu sam vidio različite turističke plakate glavnih atrakcija koje se mogu posjetiti. Bali swing? Meh… Penjanje po vulkanu? Already did it, in Italy. Ronjenje? Zajebava me tinitus. Paragliding? Hmmm… možda.

Nakon prospavane noći znatiželja se nije ugasila pa sam idući dan rezervirao termin i sve dogovorio s agencijom preko WhatsAppa. Cijena za pola sata bila je oko milijun rupija (50 eura).

Došavši na lokaciju nedaleko od sela Pecatu simpatična ekipa me malo pripremila i upoznala s jedriličarem te smo sačekali nekoliko minuta koje su se činile kao čitava vječnost. Želim li stvarno jedriti zrakom? Jesam li lud? Što ako padnemo?

Napokon je došao odlučujući trenutak: ekipa mi je dala stick sa pričvršćenom GoPro kamerom da mogu zabilježiti svaki trenutak u zraku, stavio sam kacigu na glavu i krenuli smo na rub stijene gdje će me privezati za jedriličara.

Taj dan vrijeme je bilo oblačno ali vrlo vjetrovito što je idealno za jedrenje. Pod stijenom gdje smo stajali nije se moglo vidjeti ništa osim oceana. Trojica kolega počela su trčati sa nama do samoga ruba. “Go, Go, Go!”…. zažmirio sam i osjetio kako mi se želudac okrenuo. Otvorivši oči osjetio sam miks straha, uzbuđenja, ali i veselja. “I did it…”, ponosno sam pomislio. Ispod mene prostranstvo oceana, plaža Nyang Nyang, velike stijene i luksuzne vile. Nisam ispuštao kameru iz ruke, samo se nervozno smješkao snimajući čitav let. Pilot je shvatio da sam bio uplašen pa me pokušao opustiti. Po povratku do piste napokon sam se počeo opuštati i promatrati scenarij oko sebe. Nakon što smo sletjeli bio sam sretan što sam na zemlji, ali i vrlo ponosan na sebe.

To popodne napustili smo Renaissance hotel i zaputili se na novu lokaciju.

Kuta - i dalje Bali, samo bez filtera

Kuta, gradić na jugozapadnoj obali Balija nalazi se nedaleko od aerodroma i jedna je od najpopularnijih destinacija otoka. Ovdje više imate osjećaj da se nalazite u nekakvom tipičnom europskom ljetovalištu. Atmosfera je dosta živahna i turistička, sve je puno hotela i trgovačkih centara a ulice su prometne i prljave. Ovaj dio poznat je i kao party zona pa ćete često vidjeti pijane turiste, beach barove i pubove.

Nakon vožnje od sat vremena napokon smo došli do ovoga gradića koji je od Renaissance hotela udaljen nekih desetak kilometara. Kao što sam već ranije spomenuo, loša infrastruktura i velike gužve ovdje čine svoje.

U Kuti smo proveli jednu noć. Odsjeli smo u Sheratonu uz samu glavnu šetnicu i svjetski poznatu plažu. Iako hotel ima pet zvjezdica i naizgled djeluje luksuzno, iznutra imate osjećaj kao da se nalazite u nekoj državi iz prošlosti: u velikome predvorju jedino je nedostajala slika nekog komunističkog vladara iznad stola recepcije. Na djelovima pomalo zapušten i u području glavnog bazena očigledno renoviran, ovaj hotel za noćenje bez doručka ćete platiti oko 120 eura. Ipak, sobe su bile zaista udobne, klimatizirane i imale su fenomenalan pogled na ocean. Gosti hotela uglavnom su u tome trenutku bili Britanci.

Navečer smo odlučili prošetati plažom. Uglavnom prljava, tipičnog turističkog izgleda, puna je plastičnih stolica, štandova i malih svetišta. Ulice su također dosta zapuštene i pune smeća pa je ovaj dio Balija bio najmanje inspirativan.

Iduće jutro obišli smo obližnji shopping mall Beachwalk, izgledom i sadržajem trgovina i fast food restorana ne odudara od tipičnih zapadnih shopping centara. Ima nekih trgovina koje nećete pronaći u Europi ali uglavnom se drže svjetskog standarda. Cijene su jeftinije nego kod nas a svi zaposleni koje smo susreli pričaju engleski. Poslije smo obišli i lokalne ulične štandove gdje smo jeftino nabavili neke suvenire. Ovdje cijene nisu fiksne pa se možete cijenkati.

Po povratku u hotel spakirali smo se i krenuli sjeverno, u središte Balija. Ponovno su uslijedile klasične gužve i sat vremena vožnje za desetak kilometara udaljenosti između dvaju mjesta.

Jedi, moli, Ubud.

Sjećate li se Julie Roberts na spiritualnom putovanju Balijem u filmu Eat, Pray, Love? Glavne scene snimane su upravo u gradiću Ubud, smještenom u samom srcu otoka. Okruženo džunglom, ovo kulturno i umjetničko središte Balija odlikuje se boemskom atmosferom koja ga odudara od susjednih mjesta.

Energija je ovdje opuštena i više usmjerena ka prirodi; meditacija i holistički pristup zdravlju uz klasični turizam glavni su razlog masovne popularnosti mjesta koje je svoju reputaciju dobilo nakon 1930-ih godina. Tada su se strani umjetnici, vidjevši potencijal, naselili i započeli suradnju sa lokalnim stanovništvom.

Preko Airbnb-ja smo iznajmili prekrasnu privatnu vilu u naselju Lodtunduh, u blizini džungle i polja riže. Kompleks ove moderne vile otvoren je i podijeljen na dva dijela: prvi dio omeđen je staklenim stijenama, ima vrlo visoki strop i sastoji se od kuhinje, boravka i dvije spavaće sobe. Do drugog dijela ulazi se vanjskim stepenicama, on ima dvije dodatne spavaonice. U središtu eskterijera nalazi se veliki infinity bazen sa zidnom fontanom, sjenicom i ležaljkama. Čitava vila gleda u obližnju džunglu i divlju riječicu a dodatni efekt egzotike stvaraju lijane koje se pružaju doslovno iznad bazena te tropske ali neotrovne žabe koje znaju zalutati u kuću. Uz bazen nalaze se i klasični mali hramovi u kojima smo svaki dan našli posvetu u obliku cvijeća i riže (canang sari) a ostavljalo ju je osoblje za održavanje. Cijena noćenja iznosila je oko 150 eura.

Idućeg jutra zaputili smo se do centra Ubuda i posjetili jedan od simbola mjesta - Šumu majmuna (Monkey forest). Ova bujna zaštićena šuma stanovnicima je od svete važnosti te se u njoj održavaju razni rituali i ceremonije. Hodajući u njoj osjećao sam se kao u drevnoj džungli: puna je mističnih hramova i kipova koje okružuje tropsko drveće banjana.

Ovdje se divljina susreće sa civilizacijom pa se oko hramova skupljaju stalni stanovnici šume, dugorepi makaki majmuni. Vrlo su pametni i navikli na ljude pa nisu opasni, ali već na Gibraltaru sam naučio da sa njima treba izbjegavati kontakt očima i ne biti previše napadan ako ne žele društvo.

Osim toga, ovdje možete posjetiti tri glavna hrama. Hram smrti, Svetog izvora i onaj vezan uz kremacijske rituale nalaze se u samoj šumi. Ulaz u njih zabranjen je ali svakako ih vrijedi vidjeti izvana.

Cijena karte bila je nekih 6,7 eura. Posjetili smo park u jutarnjim satima pa nije bilo previše ljudi a trebalo nam je nekih sat vremena da sve obiđemo.

Nakon posjete doživio sam autentično balijevsko iskustvo vožnje motorom po glavnoj ulici Ubuda koja vodi do Kraljevske palače. Instalirali smo Gojek aplikaciju koja je uz Grab pandan Ubera, Glova i Bolta te za 1 euro naručili vožnju. Ovdje Gojek koriste svi: za prijevoz, dostavu hrane i prijenos paketa a najpopularnija opcija među turistima jest vožnja motorom. Vozeći se, promatrao sam ulicu punu suvenirnica, street food restorana, umjetničkih galerija i hramova.

Došavši na mali trg u sjecištu ulica Raya Ubud i Monkey Forest naišli smo na velike gužve, kaos u prometu i hrpe turista i lokalnog stanovništva. Sa suprotne strane Palače nalazi se Umjetnički sajam u Ubudu (Pasar Seni Ubud), kultno mjesto prodaje lokalnih rukotvorina, nakita od bisera i školjki, odjeće i suvenira, pa samo odlučili baciti pogled. Tržnica dosta podsjeća na orijentalni bazar, atmosfera je živahna a cijene su ok iako se možete i cijenkati. Ovdje lokalno stanovništvo dosta potencira tradicijsku izradu rezbarenih drvenih predmeta pa ćete naletjeti na svakakve oblike. :)

Nakon obavljenog shoppinga prešli smo ulicu do povijesne Kraljevske palače u Ubudu (Puri Saren Agung), velikog hrama izgrađenog u 19. stoljeću. Hram je u prošlosti, kada je Ubud bio zasebna mala kraljevina, imao važnu ulogu rezidencije vladara, a i danas dio kompleksa koristi kraljevska obitelj.

Ulaz u hram besplatan je a unutar zidina naići ćete na elegantna dvorišta s paviljonima ukrašenim zlatnim ornamentima i skulpture čuvara i mitoloških bića. Arhitektura palače autentičnog je izgleda te i dalje njeguje svoj tradicionalni stil pa imate osjećaj kao da se nalazite u nekom starom filmu.

Nakon Palače svratili smo na ručak u jedan od obližnjih restorana. Lokalno stanovništvo tradicionalno dosta potencira na zdravoj biljnoj prehrani a dodatni utjecaj zapadne kulture omogućio je razvoj raznih bio restorana pa su na Baliju jako popularni smoothie napici, poke bowl i salate od tropskog voća.

Hodajući gradom odlučili smo krenuti putem poznate šetnice Campuhan. Na samom početku šetnice smješten je Hram Gunung Lebah, nešto manje poznat turistima ali također atraktivnog i autentičnog izgleda. Campuhan je vrlo mirno područje okruženo džunglom i poljima riže, staza je lijepo uredjena i nema puno turista pa smo uživali u mirnoj šetnji. U blizini se nalazi selo Keliki poznato po svojem umjetnički nastrojenom stanovništvu i galerijama kultnih minijaturnih ali vrlo detaljnih slika obogaćenih prikazima životinja i seoskog života.