Svi putevi vode u Rim. Mene su ti putevi prvi puta doveli u grad 2012. godine kada sam bio na maturalnom putovanju u srednjoj školi. Urbana legenda kaže da, ako baciš novčić u bajkovitu Fontanu di Trevi, jednoga dana ovdje ćeš se i vratiti. Doslovno zaljubljen u Rim, tijekom noćne šetnje s razredom zaista sam ubacio kovanicu u fontanu. Iako nisam praznovjeran, nekako sam se nadao da ću grad vidjeti opet. I evo me. Trinaest godina poslije, odrastao, drugačiji. Posjećujem Rim 4. travnja 2025; na svoj 31. rođendan. Atmosfera je danas totalno drugačija, mnogo toga se promijenilo, ali grad je ipak vječan.

Brutalan ali elegantan; Siv ali srdačan. Grad sofisticirane arhitekture te bogate i surove povijesti. Iskren, brz, jeftin, pristupačan, ali nadasve zanimljiv. Sve je to Bukurešt. Jesam li ga takvog zamišljao? Iskreno, o njemu nisam ni razmišljao. Bio je tu u susjedstvu, ali nikada dovoljno primamljiv da ga posjetim. I srećom, na kraju jesam.

Kolovoz 2024. godine bio je u apsolutnom znaku Grčke: odmah nakon Atene sjeo sam u avion i odletio na obližnji Santorini. Otok me oduševio svojom mediteranskom ljepotom i balkanskim mentalitetom koji se najbolje može uočiti u veoma gostoljubivim stanovnicima. Sirtaki nažalost nisam zaplesao, ali mi je od prve do zadnje sekunde provedenih na Santoriniju u glavi ostala zaglavljena lagana melodija buzukija. Jednostavno, to je ta čar prave grčke fantazije, u istim onim bojama koje se nalaze na zastavi njihove države.

Kultura i civilizacija antičke Grčke oduvijek su mi nekako bile posebno bliske. Još u djetinjstvu postao sam zaljubljenik u grčku mitologiju iznova čitajući knjigu svih poznatih antičkih mitova i legendi o Pegazu, Meduzi, Heraklu, Kentauru, troglavom psu Kerberu, nimfama, Dedalu i Ikaru. Tijekom vremena me počela fascinirati i impresivna grčka filozofija, znanost i arhitektura, u srednjoj školi sam učio starogrčki jezik i slušao laïko, a moja prva tetovaža vezana je uz spartansku umjetnost. Ipak, na završni maturalac u četvrtom razredu nisam otišao smatrajući da je financijski pametnije ulaganje upis u autoškolu. Ovaj putopis ne želim pretvoriti u patetiku, već samo naglasiti koliko mi je put u Atenu zaista bio kao ostvarenje dječjeg sna. Razočarala me ili ne, napokon ću je vidjeti.

Portugalska Srebrna obala (Costa de Prata), koja se duž svojih 240 kilometara proteže od Esmoriza na sjeveru do Lisabona na jugu, oduvijek je bila posebno atraktivna turistička destinacija. Automobilom sam istražio dio obale koji se ističe spektakularnim oceanskim pješčanim plažama i ribarskim gradićima kao što su svjetski poznati raj surfera Nazaré i bajkoviti Óbidos te se na prvi pogled zaljubio u ljepotu surove prirode i jednostavnost života lokalnog stanovništva uz ocean.

Portugal sam uvijek zamišljao kao mudrog starijeg brata mlađe i nemirne Španjolske. Povučen, miran, sluša fado, gleda u ocean, ne remeti svoj mir. Djelovao mi je nekako egzotično, daleko od svih država u Europi, kao svijet za sebe. Doselivši se u Malagu, prvi put mi se pružila prilika da ga posjetim s obzirom da mi je sada dovoljno blizu. Ipak, moja destinacija nije bila Lisabon. Nekonvencionalno putovanje započeo sam u Portu, magičnom gradu vina nakon kojeg sam automobilom istražio oceansku obalu Portugala.

Jedna od savršenih destinacija koju vrijedi posjetiti tijekom vikenda jest Prag. Ova češka prijestolnica koja zbog svoje zanimljive povijesti i arhitekture već godinama privlači milijune turista nalazi se na samoj granici između zapadnoeuropske i istočnoeuropske kulture. Iako je nešto manji od sličnih mjesta kao što su München, Varšava ili Budimpešta, baš to možda Prag čini nekako udobnijim, kompaktnijim, šarmantnijim. Daleko od toga nije velik i moderan grad koji broji više od milijun i tristo tisuća stanovnika, ali ipak, čini se kao da je srce samog mjesta upravo u njegovoj maloj starogradskoj jezgri u kojoj se nalaze gotovo sve poznate lokacije, pa mi je bilo dovoljno dva do tri dana da ga upoznam.

Napokon sam posjetio Budimpeštu, grad koji se zbog velikih kulturoloških sličnosti sa Zagrebom ranije nije pronalazio na mojoj travel bucket listi. Naime, nisam je mnogo doživljavao niti smatrao previše zanimljivom jer sam se bojao da će me u smislu arhitekture, atmosfere, kulinarstva i društvene svakodnevice previše podsjećati na grad u kojem sam odrastao. Ipak, moram priznati da sam se grdno prevario. Već nakon prve večeri uvidio sam koliko je otkriće Budimpešta bila te sada razumijem zašto je zovu Biserom Dunava.